Съобщение

Collapse
No announcement yet.

България и Македония

Collapse
X
 
  • Filter
  • Време
  • Show
new posts

    Кало, от колко време македонците имат идея за наследници на Александър? Това е натрапено мнение, въобще цялата идея за македонска принадлежност е новост. Единственото оправдание е, че отдавна е изпуснат момента за реакция.
    Колкото е натрапено мнението, че днешните българи са наследници на траките... или на цар Калоян, например. Просто част от националната митология. Това, че тази митология се изработва с 50 години закъснение от българската, не променя този факт.
    Докато схващаш историята като нещо, което може да се краде, няма плоскост, на която да се спори с теб и с останалите с подобно виждане.

    ПП - кръчмарският контекст на спора съвсем лъсна с твойто мнение буквално ...

    ПП2 - надявам се ПП да не се схване като обида...

    Comment


      Няма никаква обида, щото и без друго не ми изглежда да съм последна инстанция по въпроса. То и пишейки така по темата едва ли може да се очаква нещо друго, освен криво-ляво изразяване на гражданска позиция Това значи също, че усещането за "кражба" е и субективно и не може да изразява мнението на един цял народ. Така че кръчмарската нотка остава

      Само да кажа, че хич не изглежда на българския народ да са внесени проекции за единност през последните 50 години. Освен обичайните категории за принадлежност (език, религия и в нашия вариант - територия), ние си имаме и времева хронология като общност. Паисий за това е големец А тоя напън е по-назад във времето, а преди него също има такива податки.

      При македонците пък общностната принадлежност я имаме в последните 80 години, т.е. след етническите прочиствания на българи там от сръбска страна. Македония като територия отпада от българската нация и то именно защото са привнесени чужди идеи за принадлежност. Така или иначе започва процес на отделяне, едно териториално оформяне, което не може да намери друго потвърждение, освен историческа алтернатива. Това е следствие на промяната на видимите символи на единната българска общност - кодифицирането на македонски език, премахването на български символи.

      Comment


        http://www.monitor.bg/article?id=193018 -кое за кого е проблем и защо? добро интервю...
        Всяка алтруистична система е вътрешно нестабилна, защото е отворена за злоупотреби от страна на егоистични индивиди, готови да я експлоатират.

        Comment


          Само да кажа, че хич не изглежда на българския народ да са внесени проекции за единност през последните 50 години.
          Освен обичайните категории за принадлежност (език, религия и в нашия вариант - територия), ние си имаме и времева хронология като общност. Паисий за това е големец А тоя напън е по-назад във времето, а преди него също има такива податки.
          Второто противоречи на първото. само едни траки за вземем за пример...
          Нито вярата, нито езикът, нито религията са основни критерии за национална принадлежност.
          Времева хронология като общност - от чия гледна точка? Каква е тази хронология точно пък като за общност?!?

          Comment


            Какво толкова за тия траки?! Никой не говори, че сме преки наследници на траките. Че някои траколози шумят повече за тракийската цивилизация, "която е не по-малка от старогръцката", е изхвърляне, но не и сериозна теза.
            Виден противник на тракийската връзка е БД .

            Comment


              Аз пък не виждам никакво противоречие. Нима Паисий е автор отпреди 50години? Какво значи, отпреди 50 години - излиза сякаш до 9 септември тук е нямало идея за обща история? А в идеята на общата ни история има и детайли, че ние може да говорим и за кумани, узи, печенеги, власи, татари, черкези и какви ли не още. Не само за траки, не просто за прабългари и някакви славяни. Но етногенезисът е едно нещо, а усещането за принадлежност към общност - друго. Да, някакъв етнически елемент е надделял, т.е. неговото влияние е най-видимо. И израз на това видимо е езикът, обичаите (пряко свързани с религията), самата религия, руфетът...

              Каква е тази хронология точно пък като за общност?!?
              И ето - вече имаме някакви критерии за общност. Историята пък, като наука за времето, когато се съсредоточи върху една такава общност, започва да ни разказва за нея. Конкретно. Така се появяват дебелите книги "История на България" Спорът с македонците е дали част от тая История не е тяхна. Следователно трябва да се видят конретните претенции и аргументи. На такова ниво мисля е безспорно към чия родова памет принадлежи дадено историческо събитие.

              Аз мисля, че цялата българска история е и тяхна - да речем до началото на ХХ век.

              Comment


                Нима Паисий е автор отпреди 50години?
                Не, а какво общо има митологизираният образ на Паисий и националната легенда за неговото влияние? Вече бая е писано точно в този форум за това.


                Така се появяват дебелите книги "История на България"
                Е, и? Елемент на необективност присъства в самото заглавие, ако в такава дебела книга под история на България разбират Първо българско царство, например.

                Аз мисля, че цялата българска история е и тяхна - да речем до началото на ХХ век.
                Те пък не мислят така. И какво?

                Всъщност и двата ви поста доказват само тезата ми, че като част от нацията вие мислите (измисляте) продължението на тази нация в миналото. Например, вероятно изживявате прабългарите като свои предци, макар да няма грам доказателство за подобно връзка - дори и споменатите вече общи език, религия и обичаи...
                Пак ще повторя, това е нормално, когато става дума политически спор или кръчмарски такъв. Само не набърквайте науката тук. Тя няма националност, колкото и да пискат за това губещите почва под краката си националисти (все пак, някой им отмъква един от най-важните религиозни инструменти, а без него публиката губи интерес към концерта )

                цялата българска история
                обхваща периода от началото на 19 век досега - формиране и трансформиране на българската нация и държава.
                Като "българска" не обозначава принадлежност и собственост, а обозначава главния обект на изследването.

                Comment


                  Тъй ли? А вероятно не ги изживявам така прабългарите

                  Иначе излиза, че конкретно българите нямат национална история. Че настоящата държава България няма нищо общо с хората отпреди османците. А защо тогава разни ми ти хронисти са обръщали внимание на принадлежността на тоя и оня? Въобще имаме ли формални критерии за наследство на ВСВ например? Аз викам - да. И то заради език, религия и име. (За бит няма да разсъждавам, той наистина може да е различен.)

                  Мислиш ли, че по същите тия критерии македонците са наследници на Самуил? А викам - да Но "То е исто!"

                  Comment


                    българите нямат национална история.
                    българите "имат" национална история, или по-скоро има част от историята с главен обект българската нация - тя се заражда през 19 век.

                    Самият факт на своене на историята е част от националистическата идеология, колкото и да е трудно за разбиране, и поглеждане отстрани.
                    А викам - да Но "То е исто!"
                    Те пък не викат така, и са прави, колкото и ти. Спор между два религиозни възгледа...


                    ПП - "българин" през Средновековието няма много общо с "българин" след 19 век - и като съдържание, и като усещане.

                    Comment


                      Ulf Brunnbauer

                      DREVNA NACIONALNOST I VJEKOVNA BORBA ZA DRŽAVNOST:
                      HISTORIOGRAFSKI MITOVI U REPUBLICI MAKEDONIJI (BJRM)


                      Zbornik radova "Historijski mitovi na Balkanu", Institut za istoriju, Sarajevo, 2003, ISBN 9958-9642-1-X

                      Uvod

                      U Republici Makedoniji se i danas o sadašnjosti često sudi koristeći historijske kategorije, kao što
                      se i rješenja za budućnost traže u prošlosti prikazanoj na veoma mitologiziran način. Zebnja koju
                      iskazuje Lucian Boia u svojoj analizi rumunskih historijskih mitova, 'mi se previše osvrćemo na
                      prošlost (i to prošlost olako mitologiziranu), a premalo na sadašnjost i budućnost. Ništa mi nemamo
                      naučiti od Stevana Velikog i Mihaila Hrabrog, čak ni od političara međuratnog perioda. Činjenica
                      da se problemi današnjice moraju rješavati sredstvima današnjice i iz perspektive sadašnjice'1, čini
                      se da ne utiče na intelektualce u Makedoniji, gdje ih opsjednutost prošlošću sprječava da nađu
                      odgovarajuće odgovore za današnje probleme. Problemi u razrješavanju sukoba sa albanskom
                      manjinom su, naprimjer, oni u kojima mitološka gledišta onemogućavaju jasnu procjenu sadašnje
                      situacije.2 Zato je pravo otkrovenje

                      1 Lucian Boia, History and Myth in Romanian Consciousness. Budapest: Central European
                      University Press, 2001, str. 26. Originalno rumunsko izdanje objavljeno je 1997.

                      2 Albanci čine između 25 % i 30 % stanovništva Makedonije. Do 2001. godine uživali su službeni
                      status manjine sa velikim manjinskim pravima, naprimjer u školstvu. Albanci su, međutim, tvrdili
                      da su diskriminirani, pozivajujući se na to da su kao manjina brojni i tražeći da postanu drugi
                      konstitutivni narod u zemlji. Tokom 2001., sukob se razbuktao a borbe između Albanske
                      oslobodilačke armije (UÇK) i makedonskih sigurnosnih snaga


                      291

                      pokušaj analize makedonskog razumijevanja tereta prošlosti, jer njihovi mitovi doista mnogo kazuju
                      i o njihovoj sadašnjosti i o odabranim stazama u budućnost.3
                      Historičari su među najznačajnijim mitotvorcima. Ja u ovom radu raspravljam o historiografskim
                      mitovima od uspostave akademske historiografije u Makedoniji, krajem 1940-tih godina; rad je
                      usredsređen na period od 1991. godine, jer je sticanje nezavisnosti nalagalo stanovitu reviziju
                      mitologije. Keith Brown, u svojoj raspravi o makedonskoj historiografiji, a nedavno i Christian
                      Voss, skreću pažnju na neslaganja među makedonskim historičarima oko tumačenja prošlosti.4 Ta
                      suprotstavljena tumačenja, koja uključuju stvaranje novog mita, rezultat su promijenjenih političkih
                      okolnosti tokom 1990-tih te pokazuju relativni i na kontekst osjetljivi karakter mita. U skladu sa
                      Browno-vom i Vossovom ocjenom, nalazim da prividna homogenost historijske misli u Makedoniji
                      pokazuje znakove pucanja.
                      Moj rad se prvenstveno zasniva na onom što su objavili makedonski historičari. Intervjui sa
                      historičarima pružaju dodatne informacije i uvid u njihovu motivaciju u tretmanu prošlosti svoje i
                      nacije.

                      Historiografija i nacionalizam

                      Značaj mita za kolektivno biće nacije je svakako specifičan za Makedoniju. Kako Anthony D.
                      Smith naglašava, mit obavlja cijeli niz funkcija u stvaranju, definiranju i političkom mobiliziranju
                      nacija.5 Mit pruža prikla-

                      ostavile su za sobom preko 200 poginulih i na desetine hiljada raseljenih. Potom je Ustav
                      promijenjen u korist manjina, posebno Albanaca te je tako spriječen građanski rat.

                      3 Vidjeti Boia, History and Myth, str. 30.

                      4 Keith Brown, 'A Rising to Count On: Ilinden Between Politics and History in Post-Yugoslav
                      Makedonija', u Victor Roudomentof, ured., The Makedonski Question: Culture, Historiografija,
                      Politics. Boulder: East European Monographs; New York: Columbia University Press, 2000, str.
                      143-172; Christian Voss, 'Sprach- und Geschichtsrevision in Makedonien', Osteuropa 51, 8, 2001,
                      str. 953-967.

                      5 Anthony D. Smith, Myths and Memories of the Nation. Oxford: Oxford University Press, 1999.


                      292

                      dne odgovore na pitanja kao što su otkuda nacija, ko joj pripada, ko su joj neprijatelji, i gdje joj leži
                      budućnost. George Schopflin naglašava i da je mit ključni instrument kulturne reprodukcije nacija i
                      etničkih grupa, i utvrđivanja granica prema drugim zajednicama.6 Mitovi pripovjedaju priče o
                      herojskom ili 'zlatnom' dobu nacije, o propadanju, neuspjehu, oporavku.7 Mit djeluje i na
                      kognitivnom i na emocionalnom nivou ljudske percepcije, što ga čini suptilnim, ali i moćnim.
                      Zasnivanje grupnog identiteta na mitu nije, naravno, ograničeno samo na nacije, ali su mitovi o
                      naciji sveobuhvatni, jer objedinjuju različite domene društvenog života: kulturu, teritoriju i politiku.
                      Unatoč pozivanju na tradiciju, nacionalni mitovi su u suštini moderni po svom karakteru. Jezički
                      identiteti se narodnim pjesmama i usmenom tradicijom prenose sa generacije na generaciju, dok
                      kolektivno pamćenje i identitet nacije prenosi profesionalna klasa graditelja identiteta i institucije
                      (škole, civilne birokratije), koje su razvijene u modernom periodu. Historičari, koji tumače
                      porijeklo i korijene nacije - što onda legitimizira polaganje prava nacije na određenu teritoriju i
                      zasebno zajednicu - jedna su od najbitnijih grupa intelektualaca za građenje nacionalnog identiteta.
                      Posebno u ranim fazama izgradnje nacije i države, historiju historičari i njihova publika
                      doživljavaju kao nešto što je nacionalni i državni zadatak. Historičari smatraju da im je zadatak da
                      potaknu podršku za nacionalnu ideju i stanovništvo nadahnu nacionalnim identitetom, putem
                      pozivanja na slavnu prošlost nacije. Nacionalistička motivacija je važan stimulus za razvoj
                      akademske historije, ali ona nosi i sklonost ka stvaranju mita i historiju čini jednom od najviše
                      ispolitiziranih akademskih disciplina.
                      Akademska historiografija na jugoistoku Evrope imala je od samog nastanka tu nacionalističku crtu.
                      Razvila se u tijesnoj vezi sa državotvornim nastojanjima nacionalnih država koje su na Balkanu
                      osnovane u XIX i XX stoljeću. Stvaranje nacionalnih država na Balkanu počelo je kasnije nego u
                      Zapadnoj Evropi, a zapravo nije još dovršeno, tako da je samo u manjem stepenu nego što je to
                      slučaj sa Zapadom, balkanska historiografija oslobođena manipulacije nacionalista. Diljem
                      jugoistoka Evrope, historija se i sad

                      6 George Schopflin, Nations, Identitet, Power. New York: New York University Press, 2000, str. 81.

                      7 Smith, Myths and Memories of the Nation, str. 63-67; Schopflin, Nations, Identitet, Power, 86.


                      293

                      bavi uglavnom prošlošću određene nacije. Mnogi historiografski prikazi ili ne odgovaraju
                      'činjenicama' ili primjenjuju anahrone koncepte na tumačenje prošlosti. Osnovna šema je uspostava
                      kontinuiteta između današnjice i Srednjeg vijeka, čak i prije. Ta opsjednutost mitovima o porijeklu i
                      kontinuitetu izazvana je potrebom ne samo da se legitimiziraju savremena državotvorna nastojanja,
                      već i da se odupre težnjama drugih nacija koje polažu pravo na iste te epizode iz prošlosti, iz
                      potrebe da ih uključe u vlastitu nacionalnu tradiciju. Sa druge strane, historijski mitovi nacionalnih
                      ideologija jugoistoka Evrope jesu krhki, jer isključuju važne elemente prošlosti. Javnost očekuje
                      bezuslovnu podršku historičara nacionalnim mitovima, a odbacuju se pokušaji dekon-strukcije
                      mitova.8 Tako vidimo da mit može biti antagonizirajuća snaga u društvima koja su podijeljena u
                      grupe različitih identiteta, štoje slučaj sa multietničkim državama jugoistoka Evrope.9
                      Makedonska historiografija može ilustrirati tu matricu posebno jasno, jer je ona dio najskorijih i
                      najosporavanijih državotvornih nastojanja na Balkanu, a njena se situacija dodatno komplicira
                      nezavisnošću, stečenom 1991. godine. Makedonski historičari su suočeni sa zadatkom davanja
                      historijskog legitimiteta nezavisnoj državi, nakon što je pedesetak godina proizvodila historijski
                      legitimitet saveznom jugoslavenskom poretku kao prirodnom kraju makedonske historije. Takav
                      pomak ne može se postići bez izmišljanja novih mitova i preformuliranja starih. Ali više nego i u
                      jednoj drugoj balkanskoj naciji, makedonski historičari u svom stvaranju mitova nailaze na otpor
                      stranih historičara. Više no u drugim balkanskim zemljama, historiografija je u Makedoniji i dalje
                      ispolitizirana - mada ne na nivou neposrednog miješanja već prije kroz paradigmatske postavke.10 I
                      ne samo da je historija ispolitizirana, već je i politika historicizirana.

                      8 Drago Roksandić, 'Shifting Boundaries, Clientelism and Balkan Identities', u Jacques Revel and
                      Giovanni Levi, eds., Political Uses of the Past. London, Portland OR: Frank Cass, 2002, str. 48.

                      9 Vidjeti Schopflin, Nations, Identitet, Power, 85.

                      10 Takvu procjenu je prije 20 godina dao Stefan Troebst u svojoj raspravi o makedonskoj
                      historiografiji (Stefan Troebst, Die bulgarisch-jugoslawische Kontroverse um Makedonien.
                      München: Oldenbourg-Verlag, 1983, str. 15).


                      294

                      Politički i institucionalni kontekst

                      Mitotvoračka funkcija makedonske historiografije vezana je za njen institucionalni razvoj i politički
                      kontekst. Do 1944. godine nije bilo političkog subjekta po imenu Makedonija. Te je godine
                      uspostavljena Narodna Republika Makedonija, kao jedna od šest republika socijalističke Jugoslavije
                      i neposredni rezultat uspješne borbe Titovih partizana za oslobođenje Jugoslavije. Odmah po
                      uspostavi, nova republika je započela proces izgradnje nacije kojim je većina slavenskog
                      pravoslavnog življa pretvorena u 'Makedonce'. Prije toga, njihov etnički identitet bio je dvosmislen i
                      osporavan, a makedonska nacionalna svijest ograničena na male intelektualne krugove. Tek tokom
                      Drugog svjetskog rata, kad je najveći dio regiona koji će postati Republika Makedonija bio pod
                      bugarskom okupacijom, pojavio se značajan makedonski nacionalistički pokret - dijelom
                      komunistički, a dijelom nekomunistički. To je uglavnom bio odgovor na čvrstu bugarsku
                      asimilacionu politiku, ali i rezultat Titove uspješne integracije partizana koji su se borili protiv Sila
                      osovine u njegov tabor.
                      Nakon uspostave Republike Makedonije, makedonski jezik je kodificiran, utemeljene su
                      makedonske nacionalne institucije, i stvorena nezavisna Makedonska pravoslavna crkva -
                      Makedonci su stekli sve osobine samouvjerene nacije (jezik, historiju, religiju, politički suverenitet
                      nad određenom teritorijom), a javna kultura je temeljena na ideji makedonskog nacionalnog
                      identiteta.11 Makedonci su kulturno bili najbliži Bugarima, te je izgradnja makedonske nacije imala
                      antibugarsku crtu; potreba za diferencijacijom Makedonaca od Bugara osjećala se žešće nakon
                      1948. godine, kad je Tito raskinuo sa Staljinom a Bugarska ostala čvrsto u sovjetskom taboru. U
                      operaciji koja podsjeća na Frojdov koncept 'narcizma malih razlika' sve je preduzeto da se
                      Makedonci razlikuju od Bugara (mada su im jezik i običaji bili slični), dok je Bugarska nastavila
                      poricati postojanje makedonske nacije, tvrdeći daje makedonski jezik tek bugarski dijalekt.
                      Bugarska nije jedina osporavala makedonsku nacionalnu afirmaciju; Srbija i Grčka su također bile
                      sumnjičave prema makedonskoj naciji. I Grčka je bila

                      11 Za razvoj Makedonije pod jugoslavenskim komunizmom, vidjeti Robert E. Palmer and Stephen R.
                      King, Yugoslav Communism and the Macedonian Question. Hamden: Archon Books, 1971.


                      295

                      sumnjičava oko makedonske nacije. Mnogi Srbi nikad nisu promijenili stav da su Makedonci 'južni
                      Srbi', za što su smatrani i u međuratnom periodu, kad je teritorija današnje Makedonije bila dio
                      Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Za Grčku, Makedonija je bila jugoslavenska komunistička
                      tvorevina. Ali zajednički razlog odbacivanja makedonske nacije od strane Bugarske, Srbije i Grčke
                      bio je njihova vlastita aspiracija na tu teritoriju. Od kraja XIX stoljeća, bugarska, srpska i grčka
                      nacionalna država bore se za kontrolu nad Makedonijom, koja je tad još uvijek dio Osmanske
                      teritorije.12 U Prvom Balkanskom ratu, 1912.-1913., te tri zemlje su uspjele zbaciti Osmanlije i
                      podijeliti međusobno teritoriju: Vardarska Makedonija je pripala Srbiji, Pirinska Bugarskoj, a
                      Egejska Grčkoj. Nezadovoljna tom podjelom, Bugarska je isprovocirala, ali izgubila Drugi
                      Balkanski rat, 1913. godine; takmaci su decenijama nastavili polagati pravo na druge dijelove
                      Makedonije, tvrdeći da upravo njima pripadaju. Ti argumenti su se temeljili na specifičnim
                      pretpostavkama o prošlosti i etničkom sastavu Makedonije: sve su tri države smatrale pravoslavno
                      stanovništvo Makedonije dijelom svoje nacije, a povijest Makedonije dijelom vlastite nacionalne
                      tradicije.
                      Historija je bila značajan izvor tih sukoba, a i sad se koristi za legitimizi-ranje političkih projekata.
                      Akademske institucije, poput Makedonskog naučnog instituta u Sofiji (osnovanog 1923.,
                      zatvorenog 1947. godine, te ponovno otvorenog 1990.) i Institut za balkanske studije u Solunu
                      (osnovan 1953.) promovirali su gledišta Bugarske, odnosno Grčke o povijesti i etničkom sastavu
                      Makedonije. Nepriznavanje makedonske nacionalnosti, koje su pothranjivale Grčka, Srbija, i
                      Bugarska, posebno je izraženo ponovno 1991. godine, kada je Republika Makedonija proglasila
                      nezavisnost. Bugarska je priznala novu državu, ali Bugari i dan-danas postavljaju pitanje
                      autentičnosti zasebne makedonske nacije i jezika. U Srbiji, Slobodan Milošević navodno pravi
                      planove podjele Makedonije između Srbije i Grčke. Grčka osporava naziv nove države ('Republika
                      Makedonija'), njene državne simbole (drevno sunce Vergine) i njeno ustavno opredjeljenje da štiti
                      'makedonsku' manjinu u inostranstvu. Grčka se opirala međunarodnom priznanju Makedonije i
                      uspjela odložiti ulazak te države u UN i njeno priznanje od strane država članica Evropske
                      Zajednice

                      12 O nastanku 'Makedonskog pitanja', vidjeti Fikret Adanır, Die makedonische Frage. Ihre Entstehung
                      und Entwicklung bis 1908. Wiesbaden: Franz Steiner Verlag, 1979.


                      296

                      sve do 1993. godine, kada Makedonija u međunarodnim odnosima biva priznata kao 'Bivša
                      Jugoslavenska Republika Makedonija' (BJRM), jer Grčka polaže pravo na isključivu upotrebu
                      termina 'Makedonija'.
                      Očito je da se svaki pokušaj stvaranja makedonske nacionalne svijesti mora suočavati sa zahtjevima
                      drugih, moćnijih nacija. Pošto se nacionalni identiteti neizbježno vezuju za historiju, stvaranje
                      makedonske nacionalne historije bio je nužan i hitan zadatak pred kojim se našlo makedonsko
                      vođstvo nakon 1944. U tu svrhu je 20. jula 1948. godine u Skopju vladinim ukazom osnovan
                      'Institut za nacionalnu historiju' (Institut za natsionalna istorijanstitutzanatsionalnaistorija). Zadatak
                      mu je bio proučavanje historije makedonske države i naroda, kao i drugih nacionalnosti koje žive u
                      Makedoniji.13 Historijska istraživanja u Makedoniji koncentrirana su u tom institutu. On izdaje
                      najvažniji historijski časopis - Glasnik - te upošljava većinu aktivnih historičara te zemlje, koji - da
                      parafraziram Anthony Smitha - moraju 'datirati porijeklo zajednice, i locirati ga u vremenu i u
                      odnosu prema drugim relevantnim zajednicama'.14 Nasuprot historiografijama drugih
                      socijalističkih zemalja Balkana, gdje je nakon uspostave komunističke vlasti u prvih deset ili
                      dvadeset godina klasna paradigma zamijenila nacionalnu, nacija je uvijek ostala centralna tema
                      makedonskih historičara.15 Više nego u ijednoj drugoj jugoslavenskoj republici, makedonski
                      historičari su mogli iskazivati nacionalističke stavove - ako su se držali unutar stanovitih granica,
                      kao što je službeni slogan o 'bratstvu i jedinstvu', tj. solidarnosti i jedinstvu nacija i nacionalnosti
                      Jugoslavije, te naglašavanje uloge Tita i komunista. Jugoslavenska i makedonska rukovodstva su
                      bila svjesna da je nacionalistički fokus neophodan za svaranje makedonske nacionalne svijesti i
                      svladavanje probugarskih osjećanja u narodu. Pitanja nacionalnog identiteta i sad zaokupljaju javni
                      diskurs u Makedoniji, vjerovatno više nego i

                      13 Vidjeti Rudolf Preinerstorfer, 'Das Institut für Nacionalnageschichte in Skopje',
                      Südost-Forschungen 23,1964, str. 342-344. Analogno Zavodu za nacionalnu historiju,
                      institucije sa sličnim nacionalnim programom ustanovljene su u domenima etnografije i
                      jezika: 'Institut za folklor Marko Tsepenkov' (osnovan 1950) i Institut za makedonski
                      jezik Krste Misirkov' (osn. 1953).

                      14 Smith, Myths and Memories, str. 63.

                      15 Wolfgang Höpken, 'Zwischen "Klasse" und "Nation": Historiographie und ihre
                      'Meiste-rerzählungen' u Südosteuropa in der Zeit des Sozialismus (1944-1990)',
                      Jahrbücher für Geschichte undKultur Südosteuropas 2, 2000, str. 55.


                      297

                      u jednoj drugoj bivšoj socijalističkoj zemlji, zbog nezavisnosti iz 1991., sukoba sa Grčkom,
                      eskalirajućeg sukoba sa albanskom manjinom u samoj zemlji, te vječite brige za nacionalni
                      identitet. Defanzivni i veoma samodovoljni nacionalizam se razvio uz aktivno pothranjivanje od
                      strane istih takvih i intelektualaca i historičara. U očima makedonske javnosti i historičara, historija
                      treba da doprinosi snazi nacionalnog identiteta opisivanjem duge i slavne prošlosti makedonskog
                      naroda. U intervjuima, makedonski historičari opisuju svoju motiviranost da služe makedonskoj
                      naciji - i istini. Kako bi otkrila istinu, makedonska historija mora, pretpostavlja se, biti oslobođena
                      stranih utjecaja, jer su je strane sile 'okupirale' namećući svoja gledišta o historiji Makedonije. Kako
                      bi se odbranili od ponovnog 'otimanja' makedonske historije, uveden je Zakon o naučnom
                      istraživanju (1996. godine) koji eksplicitno zabranjuje privatno finansiranje istraživačkih ustanova
                      na polju historije, što je isključivi prerogativ države.16 Istraživanje makedonskih historičara je
                      gotovo isključivo posvećeno historiji vlastite nacije, što ostaje i eksplicitni zadatak Instituta za
                      nacionalnu historiju. Zaključna rečenica predgovora četvrtom tomu Historije makedonskog naroda
                      — ta sedmotomna serija je najprestižniji aktuelni projekat ovog instituta - veoma je indikativna za
                      prevlađujuće stanovište da će jedino historija nacije otkriti istinu: 'Taj isključivi kriterij, primijenjen
                      u sistematizaciji i analizi historijskih događaja, bio je da se oni prosuđuju iz gledišta makedonskog
                      naroda i njegove težnje za jednom oslobođenom i nezavisnom makedonskom nacionalnom
                      državom.'17

                      Stvaranje nacionalnog mita

                      Nacije, nespremne svoje postojanje posmatrati kao rezultat spornih i dvosmislenih historijskih
                      procesa, predstavljaju sebe kao drevne, trajne i autohtone. Nacionalne historiografije moraju stvoriti
                      veze među članovima nacije, dati značenje stradanjima nacije, potkrijepiti polaganje prava nacije na
                      domovinu, te ubijediti 'druge' u autentičnost drevnosti nacije. Makedonska historiografija, stoga što
                      je bila zakašnjela pridošlica među nacionalnim

                      16 Služeben vesnik na Republika Makedonija 52, 13, 15. mart 1996.

                      17 Ivan Katardžiev, Istorija na makedonskiot narod, tom 4: Makedonija megju
                      Balkanskite Vtorata svetska vojna 1912-1941. Skopje: Institut za natsionalna istorija,
                      2000, str. 6.


                      298

                      historiografijama Balkana, imala se suočiti sa posebnim teškoćama u tome nastojanju. Svi značajni
                      događaji i ličnosti onog što bi se moglo tvrditi da je 'makedonska historija' već su bili uključeni u
                      nacionalne iskaze susjednih zemalja; svaka makedonska nacionalna historija bila je u sukobu sa tim
                      starijim historiografijama.
                      Sukob za bugarskom historiografijom bio je najveći. Bugarska je Makedoniju i njeno slavensko
                      pravoslavno stanovništvo smatrala konstitutivnim elementima svoje nacionalne prošlosti, a bugarski
                      historičari su to potkrepljivali pozivanjem na srednjovjekovno Bugarsko kraljevstvo kao i na
                      bugarsku patrijaršiju sa kraja XIX i početka XX stoljeća, od kojih su oba uključivala i dijelove
                      Makedonije. Probugarska gledišta mnogih 'makedonskih' revolucionara sa kraja XIX i početka XX
                      stoljeća smatrana su daljnim dokazom bugarskog karaktera tog regiona. Mnoga mjesta u
                      Makedoniji, kao štoje grad Ohrid ili manastir Sveti Naum, važna su 'lieux de
                      mémoireieuxdemémoire’ bugarskog kolektivnog pamćenja.
                      Makedonski Institut za nacionalnu historiju je dobio zadatak da prezentira jednu časnu i dugu
                      historiju nacije. Prema partijskim direktivama, institut je dobio uputu da odbaci bugarske
                      historiografske tvrdnje i dokine utjecaj nekad plodnog Makedonskog naučnog instituta u Sofiji, koji
                      je do zatvaranja, 1947. godine, propagirao bugarsko stanovište.18 Nacije su moderni fenomen, a
                      Makedonija je posebno 'skorašnja berba'. Pokušaji da se nacionalno porijeklo locira u davnu
                      prošlost stvara u historiografiji tendenciju stvaranja mitova, a ta je tendencija pojačana pritiscima
                      rivalskih historiografija. Makedonski historičari su morali da odbace te rivalske historiografije, čije
                      su poglede na historiju Makedonije često dijelili i naučnici koji nisu bili 'partijci', pa su mitološke
                      pretpostavke lako mogle ući u makedonsku historiju. Mitovi koje su stvorili makedonski historičari
                      služili su dvije temeljne i međusobno povezane funkcije: prvo, da osmisle historiju makedonske
                      nacije, a drugo - da potkrijepe pravo na domovinu. U oba slučaja, historijska tumačenja su u manjoj
                      ili većoj mjeri odstupala od 'činjenica'. Prema mom mišljenju, međutim, za njihovo klasificiranje
                      kao mitova važnija je specifična retorička struktura tih priča o prošlosti nego što je to omjer
                      'neistine'. One otkrivaju transcendentalno značenje historije i imaju smisla samo ako se doživljavaju
                      kao objašenjenje

                      18 Palmer and King, Yugoslav Communism and the Macedonian Question, str. 160-161.

                      299

                      sadašnjosti i potvrda stanovitih puteva u budućnost. One moraju, stoga, biti smještene u politički
                      kontekst. Mit daje identitet članovima jedne nacije i zadovoljava njihovu emocionalnu potrebu da
                      budu ne samo dio te nacije, već i sjajne tradicije. Makedonska historiografija obavlja te funkcije po
                      tri mitološke ose: porijekla, kontinuiteta i viktimizacije.

                      1. Mitovi o porijeklu

                      Prva generacija makedonskih historičara datira proces 'makedonskog preporoda', tj. pojave
                      makedonske nacije, u XIX stoljeće, kada su navodno intelektualci počeli tvrditi da su makedonski
                      jezik i narod zasebni od drugih južnoslavenskih jezika i naroda. 'Vnutrašnja makedonska
                      revolucionarna organizacija' (VMRO)19, osnovana 1893., i Ilindenski ustanak protiv osmanske
                      vlasti 2. avgusta 1903. (dan proroka Ilije) smatraju se najznačajnijim političkim manifestacijama
                      makedonske nacionalne svijesti u tom periodu. Makedonska država u obliku Socijalističke
                      Republike Makedonije stvorena je tokom Drugog svjetskog rata kao izraz nacionalnih aspiracija
                      makedonskog naroda, i prije svega zahvaljujući nastojanjima komunista, makedonskih partizana i
                      Komunističke partije Jugoslavije (čija je uloga između 1944. i 1991. bila posebno naglašavana u
                      makedonskoj historiografiji).
                      Sa sve većom institucionalizacijom makedonske historiografije, porijeklo makedonske nacije se
                      gura dublje u prošlost. Žestoka bugarska kampanja poricanja postojanja zasebnog makedonskog
                      jezika i nacije, koja je započela 1958. godine20, intenzivirala je pokušaje makedonskih historičara
                      da odvoje makedonsku od bugarske historije.21 Počevši krajem 1950-tih, makedonska nacionalna
                      historija počinje da se datira od VII stoljeća, kad su se Slaveni naselili u region Makedonije.
                      Autoritativna Historija makedonskog naroda (1969.) sažima savremeno makedonsko naučno
                      viđenje i govori o nezavisnim 'makedonskim Slavenima', koji su došli na Balkan sa Dunava - ne sa
                      Volge,

                      19 O VMRO-u vidjeti Duncan Perry, The Politics of Terror: The Makedonski Liberation Movements
                      1893-1903. Durham, NC: Duke University Press, 1988.

                      20 O sporu između makedonskih i bugarskih historičara, vidjeti Troebst, Die bulgarisch-jugoslawische
                      Kontroverse um Makedonien.

                      21 Stefan Troebst, 'IMRO + 100 = FYROM? Politics of Makedonski historiografija', uJames
                      Pettifer, ured., The New Makedonski Question. Basingstoke: Macmillan, 1999, str. 63.


                      300

                      kako su tvrdili Bugari.22 Gledište da Makedonci i Bugari potječu od različitog slavenskog življa
                      postaje popularno. Blaže Ristovski, jedan od najplodnijih makedonskih intelektualaca današnjice,
                      tvrdi u svojoj Historiji makedonske nacije, objavljenoj 1999., da su različite etničke grupe i
                      slavenska plemena doprinijela etnogenezi Makedonaca i Bugara te da već u IX stoljeću nema
                      'etnogenetskog, kulturnog, lingvističkog ni civilizacijskog jedinstva' između Makedonaca i
                      Bugara.23 Međutim, takve teorije o etnogenezi ne mogu se potkrijepiti činjenicama; potreban je bio
                      bolji dokaz za postojanje makedonske nacije u Srednjem vijeku.On je nađen u carstvu Cara Samuila
                      i njegovih nasljednika, koje je postojalo u Makedoniji između 969. i 1018. godine, sa
                      prijestolnicama u Prespi i Ohridu.24 Hrvatski historičar Stjepan Antoljak, koji je u Skopje došao
                      1956. za rukovodioca odjela antičke i srednjovjekovne historije Instituta za nacionalnu historiju,
                      odigrao je ključnu ulogu u proglašavanju Samuila makedonskim vladarom.25 Postojeća nauka
                      smatra Samuilovu državu bugarskom, što je pretpostavka koja ima oslonca u primarnih izvorima:
                      bizantijski autori zovu je 'Bugarska' a njen živalj 'Bugari'. Samuil je sebe smatrao vladarom
                      'Bugara', a ne 'Makedonaca'. Bizantijski car Vasilije II, koji je zadao strašan poraz Samuilovim
                      snagama 1014. godine, zaslužio je epitaf 'bugarski koljač'. Izdanje iz 1969. Historije makedonskog
                      naroda priznaje da su savremenici Samuilovu državu zvali 'bugarskom'. Ta očita kontradikcija je
                      uklonjena tvrdnjom da je ta država 'ipak bila sasvim drugačija (od Bugarske) zajednica'.26 Autori
                      tvrde da su 'makedonski Slaveni' bili 'daleko' prevlađujući živalj te države. Mada autori ne nazivaju
                      Samuilovu državu 'makedonskom',

                      22 Mihailo Apostolski et al., eds., Istorija na makedonskiot narod, tom 1:
                      Odpredistoriskoto vreme do krajot na XVIII vek. Skopje: Institut za natsionalna istorija,
                      1969, str. 130.

                      23 Blaže Ristovski, Istorija na makedonskata natsija. Skopje: MANU, 1999, str. 13-14.

                      24 Vidjeti Palmer, King, Yugoslav Communism and the Makedonski Question, str. 162;
                      Troebst, 'IMRO + 100', str. 63.

                      25 O Stjepanu Antoljaku, vidjeti jedinicu u izdanju: Stojan Kiselinovski, ured.,
                      Makedonski istoriski rečnik. Skopje: INI, 2000, str. 40-41. Njegov ključni doprinos ovoj
                      temi je monografija Samuilovata država. Skopje: INI, 1969. Antoljak je morao napustiti
                      Hrvatsku zbog svojih ratnih aktivnosti u Zagrebu, gdje je bio docent na Filozofskom
                      fakultetu (zahvalan sam Ivi Goldsteinu što me je upoznao sa Antoljakovim
                      doprinosom).

                      26 Apostolski et al., Istorija na makedonskiot narod, tom 1, str. 130.


                      301

                      oni ne ostavljaju nikakve sumnje da ona nije bila bugarska, i smještaju je u makedonsku tradiciju.
                      U novom izdanju Historije makedonskog naroda, čiji se prvi tom pojavio 2000., Samuilova država
                      se definitivno naziva 'Makedonskom državom', onom u kojoj su 'Makedonci' bili vladajući narod.27
                      Činjenica da su je bizan-tijski autori, od kojih imamo najviše informacija o Samuilovoj državi, zvali
                      'Bugarskom', a njene stanovnike 'Bugarima' spominje se tek usput i ne uzima se ozbiljno.28 Branko
                      Panov, urednik tog toma, na jednom je drugom mjestu napisao da je, pod Samuilom, etnogeneza
                      makedonskog naroda okončana te da je Samuilo osnovao 'makedonsku dinastiju careva'.29 Sa
                      Samuilom, u makedonsku su nacionalnu tradiciju uključene i druge srednjovjekovne epizode:
                      Konstantin (Cirilo) i Metodije opisani su kao 'čisti makedonski Slaveni'30, a njihova kodifikacija
                      staroslavenskog jezika, po ovom autoru, ima temelje u 'makedonskom slavenskom jeziku'.31
                      Heretički bogumilski pokret ranog X stoljeća, veli Panov, pojavio se na makedonskom tlu. Navodno
                      je imao karakter 'općenarodnog oslobodilačkog pokreta' protiv bugarske vlasti i doveo do
                      Samuilovog uspješnog nastojanja da uspostavi makedonsku državu.32 Ako neki izvori u vezi sa
                      bogumilima spominju 'bugarsku zemlju', oni zapravo misle - ubjeđuje nas autor - na one dijelove
                      Makedonije koji su bili pod bugarskom vlašću.33 (Vidjet ćemo tu operaciju, popularnu među
                      makedonskim historičarima, zamjene 'Bugarske' sa 'Makedonijom' i na drugim mjestima). Bitno je
                      što Historija makedonskog naroda sa kraja 1960-tih opisuje bogumilski pokret više kao
                      antifeudalnu reakciju, nego kao 'nacionalni pokret.34 Vidimo

                      27 Branko Panov, ured., Istorija na makedonskiot narod, tom 1: Makedonija
                      odpraistoriskoto vreme dopotpagjanetopod turska vlast (1371 godina). Skopje: Institut
                      za natsionalna istorija, 2000, str. 357 passim.

                      28 Ibid., str. 384-385.

                      29 Branko Panov, Makedonija niz istorijata. Skopje: Menora, 1999, str. 15.

                      30 Ibid., str. 50.

                      31 Panov, Istorija na makedonskiot narod, tom 1, str. 388.

                      32 Ibid., str. 355.

                      33 Ibid., str. 339.

                      34 Apostolski et al., Istorija na makedonskiot narod, tom 1, str. 112-115.


                      302

                      da je makedonska historiografija i u socijalističko vrijeme bila fokusirana na naciju ali je bar
                      pokušavala voditi računa i o klasnoj perspektivi. Nakon pada socijalizma, historija postaje mnogo
                      etnocentričnija.
                      Najznačajnija promjena u mitu o porijeklu desila se sa nezavisnošču i dovela do toga da i antički
                      Makedonci postanu predmet nacionalnog diskursa. Ta promjena je očita reakcija na grčko
                      protivljenje korištenju imena Makedonija i simbola sunca Vergine, šesnaestokrakog sunca Filipa II
                      Makedonskog, kao državnoga simbola.35 Makedonski historičari osporavaju polaganje prava Grčke
                      na ekskluzivno vlasništvo nad teritorijom antičke Makedonije i njenim simbolima. Tokom 1993.
                      godine, Makedonska akademija nauka i umjetnosti objavila je knjigu Makedonija i njeni odnosi sa
                      Grčkom na engleskom jeziku, u kojoj se odbacuju grčke tvrdnje. 'Univerzalno je poznato da
                      klasični grčki autori nisu priznavali Makedonce kao svoje sunarodnike, da su ih zvali barbarima, te
                      da su makedonsku dominaciju nad Grčkom smatrali tuđinskom vlašću, koju su izvana donijela
                      druga plemena (….) Aleksandar je širio heleni-zam na grčkom jeziku, kojeg je smatrao jezikom
                      kulture, ali njegov maternji jezik Grci nisu razumjeli: to je činjenica za koju postoje eksplicitni
                      dokazi.'36 Političar i autor Vasil Tupurkovski je 1993. objavio odbranu Aleksandra, dio popularne
                      dvotomne historije o antičkim Makedoncima. Prema njemu, Aleksandar je vjerovao u mogućnost
                      univerzalnog mira i vodio politiku nacionalne, rasne i religijske tolerancije.37 Taj portret
                      Aleksandra oslanja se na sve iza čega autor stoji i na to kako sebe vidi Republika Makedonija: mir,
                      toleranciju, međuetnički suživot. Tupurkovski navodi i da je Makedonija bila jedan geografski
                      zaseban entitet sa vlastitim 'geografskim duhom'.38 Uključivanje antičkih Makedonaca u
                      nacionalnu makedonsku naraciju je bio i odmak od mita o isključivo 'slavenskim temeljima', koji je
                      izgubio svoju potrebu za državom

                      35 Vidjeti Keith Brown, 'In the Realm of the Double-Headed Eagle: Parapolitics in
                      Makedonija, 1994-1999', u Jane K. Cowan, ured., Makedonija. The Politics of Identitet
                      and Difference. London: Pluto Press, 2000, str. 123-124; Troebst, 'IMRO + 100', str. 63.

                      36 Savjet MANU za istraživanje Jugoistočne Evrope, ured., Makedonija and its
                      Relations with Grčka. Skopje: MANU, 1993, str. 11-14.

                      37 Vasil Tupurkovski, Istorija na Makedonija. Od drevnina do smrtta na Aleksandar
                      Makedonski. Skopje: Titan, 1993, str. 436-437.

                      38 Ibid., str. 11.


                      303

                      sad kad ona više nije bila dio južnoslavenske federacije. Ta težnja za autohtonom genealogijom
                      nalagala je da se korijeni nacije gurnu dublje u prošlost, u vrijeme prije dolaska Slavena koji su
                      odnekud tu došli - i to definitivno poslije Grka. To je mogla biti i reakcija na trendove u Bugarskoj
                      koji potiskuju naglasak na slavensku tradiciju a fokusiraju se na stare Tračane kao pretke.39
                      Akademske publikacije podržavale su tvrdnje da su antički Makedonci bili preci savremenih
                      Makedonaca, argumentirajući to time da su oni bili narod drugačiji od Grka. U svome uvodu knjizi
                      Nade Proeve Studije o antičkim Makedoncima, Pasko Kuzman je napisao da je 'očita laž' bila da su
                      antički Makedonci bili Grci. 'Helenski' period treba prije zvati 'Makedonskim'.40 Nade Proeva
                      odbacuje sa prezirom to što historija makedonskog naroda nije oduvijek tretirana zasebno već u
                      okviru grčke historije.41 Po njoj, antički Makedonci su imali vlastiti jezik, različit od grčkog, i
                      vlastite nošnje, običaje, religiju, politički poredak i umjetnost.42 Znakovito je da prvi tom nove
                      sedmoto-mne Historije makedonskog naroda preko dvije stotine strana posvećuje antičkoj
                      Makedoniji i rimskoj okupaciji,43 dok je prvo izdanje, objavljeno 1969., samo dvadesetak strana
                      posvetio tome periodu.44 Glavna teza novog izdanja je da antički Makedonci nisu bili Grci. Knjiga
                      navodi razne 'dokaze' za tu tezu, npr., da je 'makednoski jezik' bio službeni jezik makedonske
                      države i da su Makedoncima drugi jezici, poput grčkog, bili 'nerazumljivi'.45 Strana istraživanja,
                      poput onog N. G. L. Hammonda i G. T. Griffitha, koji zaključuju da su makedonski vojnici govorili
                      grčki i da je 'makedonski' bio samo dijalekat grčkog jezika,46 se ili ignoriraju ili odbacuju kao
                      pristrasna. U očima ma-

                      39 Vidjeti Ilija Iliev, "Ihe Proper Use of Ancestors', Ethnologia Balkanica 2, 1998, str. 10-12.

                      40 Pasko Kuzman, 'Predgovor', in: Nade Proeva, Studii za antičkite Makedontsi. Skopje, Ohrid:
                      Makedonija Prima, 1997, str. 5.

                      41 Proeva, Studii za antičkite Makedonci, str. 12.

                      42 Ibid., str. 80-114.

                      43-45 Panev, Istorija na makedonskiot narod, tom 1, str. 45-258. Apostolski et al., Istorija na
                      makedonskiot narod, tom 1, str. 33-55. Panev, ured., Istorija na makedonskiot narod, tom 1, str. 40.

                      46 N. G. L. Hammond, G. T. Griffith, A History of Makedonija, tom 2: 550-336 B.C. Amsterdam:
                      Adolf Hakkert, 1997, str. 46-47.


                      304

                      kedonskih naučnika, kulturne crte također odvajaju antičke Makedonce od Grka: 'Od najstarijih
                      vremena Makedonci su se razlikovali od Helena i po svojim karakterističnim ratnim i drugim
                      igrama.'477 Antički Makedonci su opisani i kao 'kompaktan narod' koji je svoju dominaciju
                      nametnuo Balkanu i golemim dijelovima Azije i Afrike.48 Suprotno etabliranoj nauci, autori
                      Historije makedonskog naroda ne govore o 'helenizmu', što gaje proširio Aleksandar Veliki (kojeg
                      zovu ‘Aleksandar Makedonski'), već o 'makedonskim tradicijama', koje su ostavile trajnog traga u
                      Egiptu i na Bliskom Istoku.49 Makedonci su navodno bili većinski živalj makedonske države i,
                      zajedno sa makedonskim carevima, bili su nositelji 'državnosti'.50 Ostali su većinska skupina u
                      Makedoniji čak i nakon što taj region pada pod vlast Rimljana i Bizantije, tako da su se oni mogli
                      miješati sa Slavenima, koji dolaze u taj region u VI i VII stoljeću, doprinoseći time etnogenezi
                      makedonskog naroda.
                      Akademski historičari obično ne idu tako daleko u tvrdnjama o neposrednom etničkom kontinuitetu
                      između antičkih i slavenskih Makedonaca, ali naglašavaju tradiciju državnosti, koju su antički
                      Makedonci u tom regionu uspostavili i prenijeli srednjovjekovnim i savremenim Makedoncima.
                      Umjesto etničkih (i time, podrazumijeva se, bioloških) veza između ta dva naroda, stvorena je ideja
                      kulturne i institucionalne sklonosti, koja je izraza našla u njihovoj državotvornoj sposobnosti. To
                      podsjeća na ono što je Anthony Smith zapazio o mitovima o porijeklu: 'Za porijeklom se traga, ne
                      kroz porodične pedigree, već kroz opstanak određenih vrsta 'vrline', ili druge izrazite kulturne
                      kvalitete, bio to jezik, običaji, religija, institucije ili neki općiji lični atributi'.51 Diskurs o antičkim
                      Makedoncima ima za namjeru da potkrijepi makedonsko polaganje prava na domovinu, na teritoriju
                      svojih predaka, i na dugi nacionalni pedigre. Takvim tvrdnjama se naciji pridaju etničke vrline koje
                      sežu duboko u prošlost a mogu se izvući i koristiti u tekućim sporenjima oko prava na teritoriju.52

                      47 Panov, Istorija na make don skiot narod, tom 1, str. 44.

                      48 Ibid., str. 40.

                      49 Ibid., str. 142.

                      50 Ibid., str. 233.

                      51 Vidjeti Smith, Myths and Memories of the Nation, str. 58. Za koncept etno-prostora,
                      vidjeti ibid., str. 149-159.


                      305

                      2. Mitovi o kontinuitetu

                      Mit o porijeklu mora se udružiti sa mitom o kontinuitetu kako bi se izgradila stabilna veza između
                      savremene nacije i njenih predaka. 'Makedonska historija se ne može tretirati drugačije do kao
                      historijski kontinuitet od nastanka imena Makedonija do danas'.53 Za Makedoniju, mit o
                      kontinuitetu ima tri komponente: naziv teritorije, etnički identitet, i vjekovnu borbu za državnost.
                      Zamišljeni kontinuitet naziva Makedonija posebno je zanimljiv jer historijski izvori sve do XIX
                      stoljeća rijetko, ako ikad, govore o 'Makedoniji' ili 'Makedoncima'. Da bi se objasnio taj prekid
                      između antičkih i modernih Makedonaca, tvrdi se, naprimjer: 'Naziv te konkretne teritorije - Makedonija - nikad nije osporavan u toku brojnih administrativnih ili teritorijalnih promjena koje su
                      se zbile u doba osmanske vladavine. Jedan od jakih dokaza i indikacija u prilog tome je "Skica
                      teritorije Makedonije…" objavljene u poznatom radu jedanko poznatog turskog historičara,
                      geografa i putopisca iz sredine XVII stoljeća, Hadži Kalga Mustafe, ili Katib Čelebije.'54 Međutim,
                      'Makedonija' nije nikad bila administrativna jedinica Osmanskog carstva, koje je vladalo regionom
                      od kraja XIV do početka XX stoljeća. Osmanski upravljači izgleda i ne znaju za naziv 'Makedonija'
                      sve do kraja XIX stoljeća, a čak i tad se taj region službeno ne zove tako.55 Drugi tom nove
                      Historije makedonskog naroda ipak govori o teritoriji 'Makedonije' tokom Osmanskog perioda kao
                      da je postojao politički entitet pod tim imenom (na što se ekspli-citno i ne ukazuje).56
                      Ovakvo korištenje riječi Makedonija trebalo bi da implicira - ne teritoriju Republike Makedonije,
                      već jednu ‘geografsku' Makedoniju - nejasni koncept razvijen u XIX stoljeću, koji uključuje, pored
                      današnje Republike Makedonije, i dijelove savremene Grčke, jugoistočnu Albaniju i jugozapadnu
                      Bugarsku.

                      52 Kuzman, 'Predgovor', str. 5.

                      53-54 Savjet MANU za istraživanje Jugoistočne Evrope, ured., Makedonija and its Relations with
                      Grčka. Skopje: MANU, str. 21.

                      55 Adanır, Die makedonische Frage, str. 2-3.

                      56 Aleksandar Stojanovski, ured., Istorija na makedonskiot narod, tom 2: Makedonija pod turska vlast
                      (odXIVdo krajot na XVIIIvek). Skopje: Institut za natsionalna istorija, 1998.


                      306

                      Taj region čini jednu fazu makedonske nacionalne historije, koju ilustrira, recimo, Makedonski
                      historijski riječnik (još jedan ključni noviji projekat makedonske historiografije), koji sadrži i takve
                      jedinice kao štoje 'Socijalistička Federacija Soluna' - jer se taj grad smatra makedonskim.57
                      Makedonska historija ima iredentističke prizvuke, ali i grandioznost - svojim tvrdnjama o jednom
                      dvosmislenom geografskom prostoru (koji uveliko prevazilazi današnje granice) i nadomješta ono
                      što se doživljava kao manjak jakih dokaza o etničkom kontinuitetu. Sve što se događa u toj velikoj
                      'Makedoniji' može se tvrditi da spada u vlastitu historiju; narod koji je sam sebe zvao
                      'Makedoncima', u smislu regionalne samoidentifikacije, može se tako uključiti u makedonsku
                      naciju. Međutim, primjenom te geografske definicije nacije umjesto etničke, propušta se prilika za
                      stvaranje jedne mnogo obuhvatnije historije. Mnogi aspekti historije ovog regiona, poput tragične
                      sudbine muslimana, isključeni su iz nacionalne historije. Stoga postoji tenzija između geografskog i
                      etničkog tumačenja 'Makedonije', mada postoji tendencija da se ta dva koncepta pomiješaju, jer je
                      tek nekolicina historičara osjetljiva za multikulturnu prošlost ovog regiona.
                      Gradnja etničkog kontinuiteta, druga komponenta mita o kontinuitetu, zadatak je čak i delikatniji,
                      jer se etnički 'Makedonci' rijetko pojavljuju u primarnim izvorima prije XX stoljeća. Ipak, unatoč
                      potpunom nedostatku dokumentarnih dokaza za takvu odrednicu, makedonski historičari slavensko
                      stanovništvo tog regiona zovu Makedoncima i u srednjovjekovno doba, kad je teritorija Makedonije
                      pripadala bizantijskoj, bugarskoj pa srpskoj državi, ali i tokom osmanskog perioda. Tvrdi se da
                      'kroz cijeli period bizantijske vladavine, Makedonci nastavljaju njegovati svoje etničke
                      karakteristike - svoj jezik, kulturu i običaje (…). I u sljedećim stoljećima, kada Makedonci imaju
                      cijeli niz tuđinskih gospodara, oni ostaju zaseban slavenski narod.'58 Isto se tvrdi i za osmanski
                      period - unatoč surovoj represiji i asimilatorskim nastojanjima, makedonski narod je sačuvao svoju
                      etničku jedinstvenost. Makedonski historičari naglašavaju one intelektualce iz XIX stoljeća koji su
                      se izjašnjavali kao 'Makedonci', štagod da su oni sami pod tim podrazumijevali. Naprimjer, u svom

                      57 Stojan Kiselinovski, Makedonski istoriski rečnik, str. 432.

                      58 Savjet MANU za istraživanje Jugoistočne Evrope, ured., Makedonija and its
                      Relations with Grčka. Skopje: MANU, str. 18-20.


                      307

                      značajnom nedavnom radu Historija makedonske nacije,59 eminentni književni historičar Blaže
                      Ristovski govori o makedonskom karakteru pisaca, pjesnika, i drugih intelektualaca, za koje se onda
                      može kazati da su bili prvaci makedonskog nacionalnog 'buđenja' u XIX i ranom XX stoljeću.
                      Ukoliko su se neke od tih osoba u nekom trenutku izjašnjavale kao Bugari, Ristovski se naveliko
                      trudi da naglasi kako oni to nisu tako mislili. Naprimjer, Ristovski navodi da je podrška Krste
                      Misirkova - 'najeminentnijeg, najznačajnijeg i najaktivnijeg makedonskog kulturnog i nacionalnog
                      radnika prije oslobođenja'60 - aneksiji Makedonije od strane Bugarske nije održavala 'njegova
                      iskrena ubjeđenja i osjećanja', već je bila 'diktirana okolnostima toga vremena'.61 Drugi historičar
                      smjelo objavljuje da braća Miladinov - druga dvojica koji se smatraju prvacima makedonstva -
                      naprosto nisu imali na umu nacionalnost kad su se izjašnjavali kao 'Bugari', jer su zapravo bili
                      Makedonci.62 Slično, 'Vnutrašnja makedonska revolucionarna organizacija' (VMRO), osnovana
                      1893. godine da bi se borila protiv osmanske vlasti, predstavljena je kao nacionalna makedonska
                      organizacija koja se borila za nezavisnu makedonsku državu. Činjenicu da je jedna jaka struja u tom
                      pokretu bila za to da se Makedonija ujedini sa Bugarskom, i prema tome smatrala da su slavenski
                      pravovoslavni stanovnici Makedonije zapravo etnički Bugari, makedonski naučnici prosto su
                      prenebregli.63

                      59 Ristovski, Istorija na makedonskata natsija; Blaže Ristovski: "The Nacionalna Thought of
                      Misirkov', Balkan Forum 4, 4, 1996, str. 129-170; ibid., ured., Makedonija: prašanja od istorijata i
                      kulturata. Skopje: MANU, 1999; ibid., Makedonija and the Makedonski narod. Skopje: Simag
                      Holding, 1999.

                      60 Ristovski, "The Nacionalna Thought of Misirkov', str. 129.

                      61 Ibid., str. 137.

                      62 Krste Bitovski, Kontinuitetot na makedonskite natsionalosloboditelni borbi vo XIX i početokot
                      naXXvek. Skopje: Institut za natsionalna istorija, 1998, str. 36.

                      63 Za skorije makedonsko izučavanje VMRO i tendencija da se VMRO tretira kao eksluzi-van dio
                      makedonske tradicije cf. ili vidjeti: Ivan Katardžiev, Sto godini odformiranjeto na VMRO. Sto
                      godini rvolutsionerna traditsija. Skopje: Misla, 1993; Aleksandar Trajanovski et al., eds., 100 godini
                      VMRO. Zlatna kniga. Skopje: Glas na VMRO-DPMNE, 1993; Manol Pandevski, 'The Makedonski
                      Revolutionary Organization between 1893 and 1918: Foundation and Development', Balkan Forum
                      1, 5, 1993, str. 137-164; Aleksandar Hristov, VMRO i makedonskata državnost 1893-1934. Skopje:
                      Kultura, 1993; ibid., 'Pra-


                      308

                      Makedonski historičari, također, često zamjenjuju termine 'kršćanska/ grčkopravoslavna/bugarska
                      patrijaršija', koji su u osmanskim izvorima korišteni da označe pravoslavni živalj toga regiona i
                      imali konfesionalno značenje, terminom 'Makedonci', kojeg koriste u nacionalnom smislu. 'Bugari'
                      iz izvora sa kraja XIX i početka XX stoljeća često su takođe pretvarani u 'Makedonce'. Četvrti tom
                      Historije makedonskog naroda navodi da je 1896. godine bilo '354.406 Makedonaca' u Egejskoj
                      Makedoniji, mada se ta oznaka svakako ne koristi u pouzdanim izvorima niti je koristi samo to
                      stanovništvo.64 Činjenica da Velika grčka enciklopedija iz 1934. spominje '80.000 Slavofona' u
                      Grčkoj Makedoniji smatra se 'otvorenim priznanjem brojne makedonske populacije u egejskom
                      dijelu Makedonije', mada taj izvor ne govori o 'Makedoncima'.65 U jednom članku o otmici
                      američke protestantske misionarke gospođice Stone, koju je počinila jedna banda VMRO.-a, 1901.
                      godine, autor piše: 'Mi smatramo daje važno da [austrijski] konzul Miler u svom izvještaju za
                      pobunjenike koristi naziv 'Makedonci'. Međutim, originalni dokument, kojeg autor čak citira, glasi:
                      'Bugari ili bugarski Makedonci'.66 Autor nudi i objašnjenje zašto navedeni izvor jezik otmičara
                      zove 'bugarskim': 'autor dokumenta ne zna razliku između bugarskog i makedonskog jezika'.67
                      Makedonski historičari rado citiraju strane svjedoke koji navodno potvrđuju postojanje makedonske
                      nacije u XIX i ranom XX stoljeću. Oni brojni glasovi koji nemuslimansko stanovništvo Makedonije
                      smatraju Bugarima, ili poriču bilo kakvo nacionalno samoopredjeljenje lokalnog življa, obično se
                      ne citiraju; svako iskazivanje

                      vna-teoretska osnova na normativnata funktsija na vnatrešnata organizatsija i kontsipira-njeto na
                      nezavisnata samostojna makedonska država (1893-1908)', Prilozi 30, 1-2, 1999, str. 77-106; Zoran
                      Todorovski, Vnatrešna Makedonska Revolutsionerna Organizatsija, 1924-1934. Skopje: IP 'ROBZ',
                      1997; Ksente Bogoev, ured., Sto godini od osnovanjeto na VMRO i 90godini odIlindenskoto
                      vostanie:prilozi od naučen sobir održan na 21-23 oktomvri 1993 g. Skopje: MANU, 1994;
                      Sedumdesetgodini VMRO (Obedineta), 1925-1995. Prilozi od naučniot sobir održan na 20
                      dekemvri 1995godina. Skopje: Institut za natsionalna isto-rija, 1998; Bitovski, Kontinuitetot na
                      makedonskite natsionalosloboditelni borbi.

                      64-65 Katardžiev, Istorija na makedonskiot narod, tom 4, str. 202. 65 Ibid., str. 205.

                      66 Gjorgji Stojčevski, 'Aferata Mis Ston spored izveštaite na avstroungarskiot konzul vo Sofija,'
                      Glasnik 41, 1-2, 1997, str. 183.

                      67 Ibid., str. 184.


                      309

                      makedonske nacionalne svijesti krajem XIX i početkom XX stoljeća, koliko god rijetko,
                      makedonski historičari navode kao dokaz masovnog karaktera 'nacionalnog oslobodilačkog
                      pokreta'. Ti glasovi nisu smješteni u kontekst jer bi se time moglo otkriti koliko su marginalni.
                      Umjesto toga, direktna linija ide od njih do afirmacije makedonske nacije nakon 1944. godine.
                      Jugoslavenska državnost Makedonije time postaje tek službeno priznanje nacionalnog identiteta
                      kojeg su narodne mase davno imale. Postojanje makedonske nacije smatra se historijskom
                      nužnošću, a njena historija se predstavlja kao usmjeren, jasan proces u kojem su bili nemogući
                      alternativni razvoji događaja.
                      Treća komponenta mita o kontinuitetu je državnost. Države antičkih Makedonaca, Samuilova
                      država te Republika Makedonija uspostavljena 1944., smatraju se dokazom specifične osobine
                      vjekovnog posjedovanja državnosti makedonskoga naroda. Dugi periodi bez nezavisne makedonske
                      države opisuju se kao vrijeme neprestane borbe za nezavisnost. Ivan Katardžiev, jedna od
                      najplodnijih i najutjecajnjih makedonskih historičara, govori o 'permanentnoj borbi za oslobođenje
                      od potčinjenosti tuđim vladarima i za uspostavu vlastite države'.68 Prema njemu, oslobodilačka
                      borba je ušla u kolektivno pamćenje Makedonaca i ujedinjuje ih gdje god da žive. 'Makedonski
                      narod' se navodno pobunio protiv vlasti Rima još davne 148. godine p.n.e.69, baš kako se
                      suprotstavljao bizantijskoj, bugarskoj, srpskoj, osmanskoj i grčkoj okupaciji. 'Oslobodilački pokret'
                      kulminirao je u XIX stoljeću, jer 'za makedonski narod, kao i za susjedne narode na Balkanu, XIX i
                      početak XX stoljeća bili su prepuni oružanih buna koje za cilj imaju svrgavanje osmanlijske
                      političke dominacije i stvaranje nacionalne države.'70 'Cilj makedonskog revolucionarnog pokreta
                      uvijek je bio jasan: autonomijom do makedonske državnosti'71 - to je standardna ocjena
                      makedonske historiografije, mada dokumentarni dokazi ukazuju na snažnu probugarsku tendenciju
                      unutar makedonskog revolucionarnog pokreta.

                      68 Ivan Katardžiev, 'Vostanjata vo Makedonija protiv osmanskata vlast do Balkanskite vojni i
                      nivnite tseli', Prilozi28,1-2,1997,str.104.8, 1-2,1997, str. 104.

                      69 Panov, ured., Istorija na makedonskiot narod, tom 1, str. 180.

                      70 Savjet MANU za istraživanje Jugoistočne Evrope, ured., Makedonija and its Relations with
                      Grčka. Skopje: MANU, str. 49.

                      71 Bitovski, Kontinuitetot na makedonskite natsionalosloboditelni borbi, str. 5.


                      310

                      Stvaranje VMRO, 1893. godine obilježava trenutak kada 'nacionalni oslobodilački pokret' postaje
                      masovni pokret. Borba je svoj vrhunac dosegla Ilindenskim ustankom, 2. avgusta 1903., sa ciljem
                      svrgavanja osmanske vlasti. Prema Keithu Brownu, nema moćnije ideje u makedonskoj povijesti od
                      Ilindena, kako ga je zabilježio Institut za nacionalnu historiju.72 Doista, ona je duboko usađena u
                      kolektivno pamćenje naroda. Ilinden se obilježava ne samo u akademskim krugovima, već se svake
                      godine slavi kod golemog spomenika blizu gradića Kruševo, koji se smatra centrom ustanka.
                      Bitovski veli daje 'Ilindenski ustanak bio makedonski ustanak. Bio je buna makedonskoga naroda,
                      bez obzira kojoj su se crkvi molili, u koju su školu išli i koje su (nacionalno) ime nosili'73, dok
                      osmanske izvore naziva 'tendencioznim', jer bunu smatraju bugarskom.
                      Makedonska nauka ignorira činjenicu da je Ilindenski ustanak prerastao u bugarsku nacionalnu
                      akciju. Pobunjenici su nosili bugarske zastave i pjevali bugarske pjesme 'Makedonija, stara
                      Bălgarija' ('Makedonija, stara Bugarska').74 Makedonski historičari spominju samo nekolicinu
                      izvora koji pobunu predstavljaju kao makedonsku stvar, dok ignoriraju golemu dokumentarnu
                      dokaznu građu u evropskoj štampi i diplomatskoj prepisci, koja pobunu predstavlja kao nešto što je
                      poteklo od Bugara. Ali tom je operacijom Ilindenski ustanak pretvoren u kamen-temeljac
                      makedonske nacionalne imaginacije, posebno jedan događaj - takozvana 'Kruševska Republika'. Tri
                      sedmice (prije nego su ga osmanske snage opet osvojile) grad Kruševo, na jugu Makedonije, uživao
                      je u 'oslobođenju'.75 Uspostava ove republike slavi se kao prva - mada, avaj, kratkotrajna -
                      makedonska država. Za 'Kruševski proglas', koji nije sačuvan i čija je autentičnost sporna,76 kaže
                      se daje uspostavio načela multietničke,

                      72 Brown, 'A Rising to Count On', str. 143.

                      73-74 Bitovski, Kontinuitetot na makedonskite natsionalosloboditelni borbi, str. 374. Adanır, Die
                      makedonische Frage, str. 184.

                      75 Brown, 'A Rising to Count on', str. 158-159.

                      76 Vidjeti Keith Brown, 'WechselndeStaaten. Die Ambivalenz von Ethnizität in einer
                      makedonischen Stadt', Ulf Brunnbauer, ured., Umstrittene Identitäten. Ethnizität undNacio-' in
                      Südosteuropa. Frankfurt am Main et al.: Peter Lang, 2002, str. 75, n. 25.


                      311

                      tolerantne republike temeljene na idejama Prosvijećenosti.77 Kako naglašava Brown, taj mit se
                      savršeno uklapa u jugoslavensku ideju 'bratstva i jedinstva'. Socijalistička Republika Makedonija je
                      bila ustanovljena na godišnjicu Ilin-denskog ustanka, 2. avgusta 1944., prvom sjednicom ASNOMa,
                      prve makedonske socijalističke skupštine. Za jednog od protagonista ustanka se kaže da je bio
                      naklonjen socijalizmu, tako da makedonska historiografija u doba socijalizma izvodi direktnu liniju
                      od Ilindena, preko Kruševske Republike do socijalističke republike.78 Simboličan lanac je tako
                      povučen od Ilindena (1903.) do ASNOM-a (1944.); čine ga progresivne putanje nacionalne
                      afirmacije i socijalističke revolucije. Jedan istaknuti historičar, naprimjer, napisao je daje pobuna
                      protiv okupacije Sila osovine 1941. godine bio 'nastavak ilin-denske epohe'.79I nakon pada
                      socijalizma, veza među tim događajima, mada bez socijalističkih aspekata, i dalje je od značaja za
                      nacionalnu mitologiju. Makedonska nezavisnost se opisuje kao konačno ostvarenje ideala Ilindena -
                      zapravo - kao treći Ilinden.
                      Pokret otpora protiv okupacijskih Sila osovine u Makedoniji tokom Drugog svjetskog rata također
                      je postao element mita o toj žudnji za državnošću. Prema makedonskoj historiografiji, stanovništvo
                      Makedonije počelo se smjesta odupirati osvajačima. Većina Makedonaca je navodno bila u taboru
                      pokreta za nacionalno oslobođenje i antifašističku borbu, dok je samo mali broj njih bio spreman na
                      kolaboraciju sa okupatorima.80 Za bugarsku okupaciju (koja je, prema sporazumu sa bugarskim
                      ratnim saveznikom, nacističkom Njemačkom, počela sredinom aprila 1941. godine) kaže se da od
                      samog početka nije naišla na podršku lokalnog življa.81 Historičar Gjorgji Malkovski tvrdi daje

                      77 Vidjeti Vera Veskovikj-Vangeli, Borbata za nezavisna makedonska Republika od Ilinden do
                      ASNOM. Skopje: Makedonska kniga, 1995, str. 37-52. Autorica tvrdi daje ovaj proglas, kojeg je
                      prvi put objavio učesnik ustanka i pisac Nikola Kirov Majski u svom komadu 'Ilinden', 1923. g.,
                      autentičan.

                      78 Brown, 'A Rising to Count On', str. 162-163; Brown, 'Wechselnde Staaten', str. 74-75.

                      79 Vera Veskovikj-Vangeli, 'Zošto vo Makedonija ne dojde do gragjanska vojna vo tekot na NOB',
                      Prilozi 24, 2,1993, str. 68.

                      80 Ibid., str. 68.

                      81 Vidjeti Gjorgji Malkovski, Profašističkite i kolaboratsionističkite organizatsii i grupi vo
                      Makedonija, 1941-1944godina. Skopje: Institut za natsionalna istorija, 1995, str. 12.


                      312

                      bilo 'očito da makedonski narod nije imao nimalo simpatija za bilo koju od postojećih [bugarskih]
                      organizacija i grupa'.82 Nasuprot tome, Stephen Palmer i Robert King, u svom ključnom radu o
                      jugoslavenskoj Makedoniji, tvrde da su 'jugoslavenski makedonski Slaveni dočekali bugarske trupe
                      oduševljeno, kao oslobodioce',83 a da tek kasnije, zbog okrutnosti okupatora, opada podrška
                      Bugarskoj. Makedonska historiografija, međutim, tvrdi daje 'makedonski narod odgovorio na
                      fašističku okupaciju organiziranjem ustanka (….) Odluka makedonskog naroda da se priključi
                      antifašističkoj borbi na strani antihi-tlerovske koalicije bila je prekretnica u skorašnjoj historiji. Od
                      prvih dana okupacije, Komunistička partija Makedonije je zauzela odlučujuću poziciju u vođenju
                      narodnooslobodilačke borbe (...) Oslobođenje Makedonije vlastitim snagama bio je izvanredan
                      vojni i politički uspjeh makedonskog naroda (….) Republika Makedonija, ustanovljena tokom
                      Drugog svjetskog rata, bila je ishod narodnooslobodilačke borbe Makedonaca i njihovih vjekovnih
                      težnji i zahtjeva za nacionalnim oslobođenjem, nezavisnošću i vlastitom državom, u kojoj će sam
                      narod odlučivati o svom položaju i budućnosti.'84 Pogotovo u doba komunizma, makedonska
                      historiografija naglašava ulogu Titovih partizana u stvaranju socijalističke makedonske države.
                      Herojstvo partizana je naglašavano a njihova brojnost i uspjesi preuveličavani. (Mada, prema
                      Palmeru i Kingu, 'tek sredinom 1944., kada se Sile osovine počinju raspadati i kad je saveznička
                      pobjeda već izvjesna, počinje se razvijati u Makedoniji masovnija partizanska aktivnost'.85) Čak i
                      nakon pada socijalizma, partizanska borba ('narodnooslobodilački rat') ostala je ključna u
                      makedonskom nacionalnom pamćenju, mada se naglasak pomjerio na nekomunističke partizane.
                      Stoga partizani predstavljaju kontinuitet vječite borbe Makedonaca za nezavisnu državu. Oni su
                      vrijednosti Ilindena prenijeli na novostvorenu Republiku Makedoniju.

                      82 Ibid., str. 183.

                      83 Palmer and King, Yugoslav Communism and the Makedonski Question, str. 63.

                      84 Savjet MANU za istraživanje Jugoistočne Evrope, ured., Makedonija and its Relations with
                      Grčka, str. 91-96.

                      85 Palmer and King, Yugoslav Communism and the Makedonski Question, str. 86.


                      313

                      3. Mitovi o viktimizaciji

                      Makedonski historičari portretiraju svoju naciju kao žrtvu asimilacije, čak i kao žrtvu pokušaja
                      istrebljenja: 'Makedonski narod na Balkanu imao je tešku i tragičnu sudbinu.'86 U tom portretu,
                      hrabri Makedonci sačuvali su svoju etničku posebnost i nikad se nisu prestali boriti za nezavisnu
                      državu. Historija treba da pouči sve Makedonce daje bez vlastite nacionalne države njihov identitet
                      ugrožen. Taj mit o viktimizaciji da se direktno prevesti u političku akciju. Godine 2001., kad se
                      raspravljalo o ustavnim reformama, sa ciljem ispunjavanja nekih albanskih zahtjeva, historičari su
                      upozoravali da se makedonski Ustav ne lišava klauzule po kojoj je Republika Makedonija
                      nacionalna država Makedonaca, mada je prijetio građanski rat ukoliko se ne postigne kompromis.
                      Mit o viktimizaciji služi i da se definiraju oni 'drugi', protiv koji se mora postići nacionalna
                      homogenizacija. On nalaže poštovanje vrline nezavisnosti i Makedonce iz prijašnjih vremena
                      definira kao narod koji ne može računati na ičiju pomoć do sopstvene snage i jedinstva. Sadašnjoj
                      generaciji on usađuje osjećaj duga prema precima. I napokon, ovaj mit pomaže da objasnimo zašto
                      makedonska nacija, unatoč svojim inherentnim kvalitetima, nije postigla ono za čim je žudjela:
                      jedinstvo i nezavisnost cijele Makedonije.87
                      Najznačajniji pojedinačni događaj u mitu o viktimizaciji jest podjela Makedonije nakon Balkanskih
                      ratova; ona je uništila i 'etničko' i 'geografsko' jedinstvo zemlje i rezultirala surovim asimilacijskim
                      pokušajima od strane Srbije, Bugarske i Grčke. Prema historičaru Ivanu Katardžievu, makedonski
                      narod je bio žrtva 'prvog masovnog etničkog čišćenja na Balkanu u XX stoljeću'88 (autor ne
                      spominje masovni progon i ubijanje muslimana u Makedoniji po okončanju osmanske vlasti nad
                      regionom), a makedonske manjine van Makedonije i sad su suočene sa diskriminacijom i
                      nepriznavanjem. Samo u Vardarskoj Makedoniji, koja je srpsko/jugoslavenska teritorija, Makedonci
                      su uspjeli na koncu ipak osnovati svoju državu. Napeti odnosi sa Grčkom, nakon 1991., rezultirali
                      su nizom publikacija koje kritiziraju stav Grčke vlade prema slavenskom stanovništvu u Grčkoj
                      Makedoniji, kojeg Republika Makedoni-

                      86 Ivan Katardžiev, Sosedite i Makedonija. Včera, denes, utre. Skopje: Menora, 1998, str. 5.

                      87-88 O takvim mitovima, vidjeti Schopflin, Nations, Identitet, Power, str. 91-93. 88 Katardžiev, Sosedite i Makedonija, str. 20.


                      314

                      ja smatra makedonskom nacionalnom manjinom.89 Makedonska akademija nauka i umjetnosti
                      tvrdi da je već početkom Balkanskog rata 1913., Grčka započela etnički genocid nad makedonskim
                      narodom.'90 Istaknuti historičar Stojan Kiselinovski tvrdi daje Grčka uspjela promijeniti etnički
                      sastav Grčke Makedonije 'politikom genocida, koja je bez presedana u modernoj historijskoh
                      praksi'.91 Svi pokušaji asimilacije su propali. 'Teror, masovna ubistva i drugi oblici represije
                      pokazali su se nedjelotvornim kad se radi o lomljenju makedonskoga duha.'92 Ili, riječima Ivana
                      Katardžieva: 'Vrijedno je zapaziti da nijedan pripadnik makedonske nacionalne manjine u Grčkoj
                      nije odustao od borbe za svoja prava.'93 Makedonci su odabrali otpor - 'kao i ranije' - hvatajući se
                      oružja, 'kao nastavak ilindenskih prethodnika'.94
                      Grčki građanski rat je uključen u makedonsku nacionalnu naraciju koja naglašava učešće življa koji
                      govori slavenske jezike ('Makedonaca') u komunističkoj borbi, te krivi Komunističku partiju Grčke
                      što nije podržala makedonsku manjinu.95 Ta partija i njeno oružano krilo, Nacionalni oslobodilački
                      front (EAM), navodno su bili 'zaslijepljeni grčkim nacionalizmom i šovinizmom'.96 Iz makedonske
                      historijske nauke o grčkom građanskom ratu stiče se dojam da je taj rat uglavnom vođen između
                      grčkih nacionalista i potiskivane manjine. A ne između komunista i antikomunista. Makedonska
                      historiografija

                      89 Krste Bitovski, Grčkata 'Makedonska borba', 1904-1908. Skopje: Institut za natsionalna istorija,
                      2001; Katardžiev, Sosedite i Makedonija, 48; Stojan Kiselinovski, Etničkite prome-ni vo
                      Makedonija, 1913-1995. Skopje: Institut za natsionalna istorija, 2000. Vidjeti i Voss, 'Sprach- und
                      Geschichtsrevision in Makedonien', str. 959.

                      90 Savjer MANU za istraživanje Jugoistočne Evrope, ured., Makedonija and its Relations with Grčka,
                      str. 72.

                      91 Kiselinovski: Etničkitepromeni vo Makedonija, str. 87. Kurziv je originalan.

                      92 Ibid., str. 82.

                      93 Katardžiev, Sosedite i Makedonija, str.48.

                      94 Taško Mamurovski, Makedontsite vo Egejskata Makedonija, 1945-1946. Skopje: Institut za
                      natsionalna istorija, 1995, str. 9.

                      95 Ibid.; Taško Mamurovski, Mirka Ginova (1916-1946). Život i delo. Skopje: Institut za
                      natsionalna istorija, 1996; ibid., Kvislinški i natsionalistički organizatsii vo egejskiot del na
                      Makedonija vo vtorata svetska vojna. Skopje: Gotse Delčev, 2001.

                      96 Mamurovski, Makedontsite vo Egejskata Makedonija, str. 8.


                      315

                      također osuđuje nepriznavanje makedonske manjine u Bugarskoj (Pirinskoj Makedoniji) i gušenje
                      njihove nacionalne afirmacije.97 Pirinska Makedonija je navodno 'neodvojiv dio prirodnog
                      geografskog entiteta Makedonije', a njeno stanovništvo neodvojiv dio makedonskog naroda s kojim
                      dijeli ista 'duboka nacionalna osjećanja'.98
                      Sudbina 'Makedonaca' pod stranom vlašću utisnuta je u mit o izgubljenoj domovini. Ta priča
                      sugerira Makedoncima kakva treba da bude priroda njihovog odnosa prema susjedima: treba im
                      pristupati sa sumnjom, jer oni žele prisvojiti Makedoniju kao što i svoju makedonsku manjinu loše
                      tretiraju. Politički izraz toga stava je princip 'ekvidistance' koji karakterizira vanjske odnose
                      Makedonije tokom prve decenije nezavisnosti.
                      Mit o viktimizaciji u makedonskoh historiografiji također od albanske manjine pravi unutrašnjeg
                      'drugog', unutrašnjeg neprijatelja. Tokom jugoslavenskog perioda, makedonski historičari su malo
                      pažnje posvećivali albanskoj manjini, a ono što se o njima pisalo bilo je vođeno principom 'bratstva
                      i jedinstva'. Nakon 1991., kako se intenzivirao sukob između makedonske većine i albanske
                      manjine, makedonska historiografija Albance ili preoblikuje kao one 'druge' ili ih ignorira - broj
                      publikacija o historiji albanskog stanovništa u Makedoniji niukoliko ne odražava njegov realni broj.
                      U posljednjim projektima makedonske historiografije - Makedonskom historijskom riječniku, i
                      Historiji makedonske nacije — gotovo se i ne spominju Albanci. U očima javnosti kao i u
                      makedonskoj historiografiji, Albanci su dio nacionalne naracije samo u smislu prijetnje koju
                      predstavljaju. U tom pogledu postoje dva pravca mišljenja: prvi, da Albanci tradicionalno teže ideji
                      Velike Albanije. Aneksija zapadne Makedonije od strane Albanije tokom Drugog svjetskog rata
                      (jedna od malobrojnih 'albanskih' tema kojom se bave makedonski historičari) služi kao dokaz za

                      97 Vasil Jotevski, Natsionalnata afirmatsija na Makedontsite vo Pirinskiot del na Makedonija, 1944-
                      1948. Skopje: Institut za natsionalna istorija, 1996; ibid. 'Merki na pritisok vrz Makedontsite vo
                      pirinskiot del na Makedonija vo periodot juni-juli 1948 do mart 1953', Glasnik 43, 2, 1999, str. 37-48; Vidjeti also Katardžiev, Sosedite i Makedonija, str. 48; Kiselinovski, Etničkitepromeni, str. 55
                      passim.

                      98 Jotevski, Natsionalnata afirmatsija na Makedontsite vo Pirinskiot del, str. 12.

                      99 Gligor Todorovski, Okupatsijata na zapadna Makedonija. Skopje: Institut za natsionalna istorija,
                      1992; Malkovski, Profašistički i kolaboratsionistički organizatsii i grupi. Oba pisca pišu o
                      'albanizaciji' zapadne Makedonije tokom II svjetskog rata. Ivan Katardžiev (Sosedite


                      316

                      tu teoriju.99 Drugi pravac opisuje 'demografsku ekspanziju' Albanaca, koja se smatra svjesnom
                      strategijom.100 Tako historičarka Violeta Ačkoska kritizira makedonsku državu nakon 1944. godine
                      zbog toga što nije razvila jedinstvenu nacionalnu strategiju kako bi 'zaustavila proces etničkog
                      čišćenja i alba-nizacije zapadne Makedonije [kraja sa prevlađujućim albanskim življem]'.101
                      Obnova duha Ilindena jest nešto čemu se ona nada, jer će inače postojanje Makedonije kao nacije
                      biti ugroženo. Antialbanski stereotipi mogu se naći u udžbenicima koji Albance prikazuju kao
                      tuđine i neprijatelje.102 Predstavljanjem historije Albanaca u Makedoniji kao negativnog mita,
                      makedonski historičari doprinose prevlađujućoj atmosferi netolerancije i neznanja vis-à-vis
                      albanske manjine u zemlji. Ti mitovi su veoma ekskluzivistički, demoniziraju jednu etničku skupinu
                      i imaju inherentne antagonizirajuće efekte.

                      Pukotine u mitu

                      Anthony D. Smith piše da 'svaki nacionalizam obično sadrži više od jednog mita o naslijeđu. Ta
                      pukotina na slici prošlosti i budućnosti govori nam mnogo o podjelama u društvenom i kulturnom
                      životu zajednice koja doživljava brzu promjenu, te o teškoćama sa kojima se ona suočava u
                      nastojanju da

                      i Makedonija, str. 61) smatra daje albanska država predvodnik albanskog nacionalizma.

                      100 Gligor Todorovski, Demografskiprotsesi ipromeni vo Makedonia odkrajot na XIV vek do
                      Balkanskite vojni. Soposoben osvrt na turskoto koloniziranje, izlamiziranjeto, poturčvanjeto,
                      albanizatsijata i migratsiite vo Makedonija. Skopje: Institut za natsionalna istorija, Matitsa
                      Makedonska, 2000; Violeta Ačkoska, 'Nekoi demografski dviženija i etnički promeni vo republika
                      Makedonija po vtorata svetska vojna', in Novitsa Veljanovski, Violeta Ačkoska, Borče Davitkovski,
                      eds., Makedontsite i Sloventsite vo Jugoslavija. Skopje: Institut za natsionalna istorija, Ljubljana:
                      Znanstenin inštitut filozofske fakultete v Ljubljani, 1999, str. 113-127.

                      101 Ačkoska, 'Nekoi demografski dviženija i etnički promeni', str. 126.

                      102 Nikola Jordanovski, 'Medieval and Modern Makedonija as Part of a Nacionalna "Grand Narrative'’’,
                      u Christine Koulouri, ured., Clio in the Balkans. The Politics of History Education. Thessaloniki:
                      Center for Democracy and Reconciliation in Southeast Europe, 2002, str. 115.


                      317

                      postigne društvenu integraciju.'103 Republika Makedonija i njeno etničko makedonsko
                      stanovništvo su upravo takav slučaj. Kraj socijalizma joj je donio sukobljene vizije prošlosti i
                      revizije nacionalne historije a sa okončanjem cenzure historičari mogu slobodno pisati šta im volja -
                      barem teoretski. Nadalje, nova pluralistička i nezavisna država imala je potrebu za historijskom
                      legitimizacijom drugačijom od one u socijalističkoj jugoslavenskoj republici. Valjalo je osmisliti
                      jedan novi temeljni mit, koji naglašava i kontinuitet. Pojavljuju se tu i razne političke partije sa
                      vlastitom vizijom prošlosti kojom legitimiziraju svoje političke projekte. Okretanje prošlosti je i
                      reakcija na opću atmosferu neizvjesnosti, koja pogađa makedonsko društvo od stjecanja
                      nezavisnosti. Prošlost postaje ponovo važno pitanje - ironično je to da kraj službene politizacije
                      historije nije doveo do kraja politizirane historije. Kako zapaža Lucian Boia, 'podijeljeno društvo se
                      odražava i kroz divergentne referentne tačke, koje karakterističnom snagom slika samo služe da
                      dalje produbljuju podjele'.104
                      Prva važna revizija nakon kraja socijalizma je bila rehabilitacija makedonskih nacionalnih aktivista
                      koji su držali važne položaje u novostvorenoj makedonskoj republici odmah nakon Drugog
                      svjetskog rata, ali su poslije bili izloženi progonu jugoslavenskih komunista zbog svojih
                      antikomunističkih i/ ili previše nacionalističkih opredjeljenja, ili, pak, nakon 1948., zbog navodne
                      lojalnosti Staljinu. Najistaknutiji među njima je bio Metodija Andonov-Čento (1902.-1957.), prvi
                      predsjednik Antifašističke skupštine narodnog oslobođenja Makedonije (ASNOM) i Makedonske
                      narodne skupštine, sve dok nije 1946. godine bio lišen svih funkcija i zatvoren (do 1956.).105
                      Rehabilitiranje kao predstavnik 'nacionalno-buržoaske orijentacije', u okviru makedonskog
                      nacionalnog oslobodilačkog pokreta i kao neko ko se borio za nezavisnu, ujedinjenu i
                      nekomunističku Makedoniju.106I ostali makedonski nacionalisti

                      103 Smith, Myths and Memories, str. 86.

                      104 Boia, History and Myth in Romanian Consciousness, str. 238.

                      105 Orde Ivanoski, Čento - čovek, retomutsioner, državnik. Skopje: Institut za natsionalna istorija,
                      Prilep: Društvo za nauka i umetnost, 1993; Blaže Ristovski, 'Čento i čento-vizmot vo istorijata i
                      sovremenostta', Sovremenost 53, 5-6, 1993, str. 167-175; ranije je novinarka F. Tanaskova
                      rehabilitirala Čenta u Metodija Andonov-Čento. Skopje: Nova Makedonija, 1990.

                      106 Kiselinovski et al., Makedonski istoriski rečnik, str. 29.


                      318

                      proganjani nakon Drugog svjetskog rata doživljavaju revalorizaciju i bivaju vraćeni na 'panteon'
                      nacionalnih junaka.107 Ti nacionalisti se sad opisuju kao junaci koji su rizikovali život za
                      nezavisnu Makedoniju. Jedan od njih je za vrijeme osmanske vlasti bio član terorističke grupe, čiji
                      se članovi sad opisuju kao 'skromni, odani, puni ljubavi za svoj narod, puni beskrajne mržnje prema
                      neprijatelju, beskonačno hrabri momci, koji nisu mislili na život već na smrt'.108 Drugog opet
                      nazivaju 'veliki borcem za nacionalno samopo-tvrđivavanje', koji se borio za ostvarenje
                      'maksimalističkog' makedonskog nacionalnog programa, tj. za ujedinjenje svih dijelova Makedonije
                      u jednu nezavisnu državu.109 Rehabilitacija tih ljudi imala je jednodušnu podršku jer su oni
                      savršeno odgovarali potrebi da se osigura historijski legitimitet nezavisnoj makedonskoj državi.
                      Jedan od historičara piše: 'Njihov separatizam je bio, obzirom na to što se današnjoj AVNOJ-skoj
                      Jugoslaviji zbiva, legitiman. Današnja suverena i nezavisna Makedonija pokazuje da su imali pravo.
                      Ali u povijesti, neki su ljudi ispred svoga vremena (… ).'110 Tako je modificirana jugoslavenska
                      makedonska naracija, koja je naglašavala ulogu komunističkih partizana. Historičari sad
                      naglašavaju doprinos nekomunističkih nacionalnih aktivista koji su se, tako se tvrdi, borili ne za
                      Makedoniju kao dio Jugoslavije, već za nezavisnu državu koja će objediniti sva tri dijela
                      Makedonije (Vardarsku, Pirinsku i Egejsku Makedoniju).
                      Mnogo kontroverznija su bila nastojanja da se oslabi jedan od ključnih elemenata makedonskog
                      nacionalnog identiteta: diferencijacija prema Bugarskoj. Neki Makedonci sugerirali su da se
                      ponovno razmotre odnosi sa Bu-

                      107 Npr. Panko Brašnarov (1883-1951): Vidjeti Društvo za nauka i umetnost, ed., Panko Brašnarov —
                      život i delo, 1883-1951. Titov Veles: Društvo za nauka i umetnost, 1990. Petre Piruze-Majski
                      (1907-1980): Vidjeti Institut za natsionalna istorija, ed., Petre Piruze-Majski, Vreme, život, delo
                      (1907-1980). Skopje: Institut za natsionalna istorija, 1997. Pavel Šatev-Šarlo (1822-1951): Vidjeti
                      Institut za natsionalna istorija, ed., Pavel Šatev. Vreme — život— delo (1882-1951). Skopje: Institut
                      za natsionalna istorija, 1996.


                      108 Krste Bitovski, 'Pavel Šatev —vreme, život, delo,' in Institut za natsionalna istorija, Pavel Šatev, str.
                      10.

                      109 Riste Bunteski-Bunte, Metodija Šatarov Šarlo (politički stavovi). Prilep: Društvo za nauka i
                      umetnost, 1996, str. 11.

                      110 Institut za natsionalna istorija, Petar Piruze-Majski, str. 173.


                      319

                      garskom - politički, bila je to antikomunistička opozicija, koja je pozivala na jedan novi pogled na
                      makedonsku ancionalnu historiju time što je kritizirala ranije neupitni srpski i jugoslavenski uticaj
                      na makedonsko državotvorstvo. Oni su sugerirali da treba biti manje strog u isključivanju svega
                      'bugarskog' iz makedonske nacionalne naracije. Jedna od tema te žive debate je bilo pitanje
                      međuratne 'Vnutrašnje makedonske revolucionarne organizacije' (VMRO). Prethodna (tj.
                      jugoslavenska makedonska) nauka je tu organizaciju smatrala reakcionarnom snagom bugarskog
                      ekspanzionizma, i naglašavala njenu podršku konzervativnim krugovima u Bugarskoj, njene
                      kontakte sa fašističkim hrvatskim ustašama i nacističkom Njemačkom te njeno iskazivanje
                      bugarskog nacionalnog identiteta. Ali u nezavisnoj Makedoniji, nova nacionalistička partija
                      VMRO-DPMNE111, koja je bila glavna opozicija između 1990. i 1998. a vladala od 1998. do
                      2002., bila je spremna proglasiti se legitimnim nasljednikom historijske VMRO i htjela uključiti
                      međuratnu VMRO u tradiciju makedonskih narodnooslobodilačkih borbi. Partijski vođa Ljubčo
                      Georgiev-ski proglasio je lidere VMRO u međuratnom periodu borcima za nezavisnu Makedoniju,
                      dok su komunistički makedonski lideri bili za integraciju Makedonije u Jugoslavensku federaciju,
                      čime su je izlagali hegemoniji Beograda.112 Stoga je VMRO stvarni otac nezavisne Makedonije,
                      mada je možda smatrala Makedonce dijelom bugarskog naroda. Georgievski je svoju partiju zvao
                      'nasljednicom ideja VMRO'.113 Želio je stvoriti historijsku desničarsku tradiciju, koju bi njegova
                      nacionalistička partija VMRO-DPMNE potom mogla prisvojiti i time se sučeliti sa
                      projugoslavenskim tumačenjem makedonske historije koje se politički vezivalo za postkomunistički
                      Socijaldemokratski savez Makedonije (SDSM), koja je vladala do 1998. (i ponovno od 2002).
                      VMRO-DPMNE je pozivala na potpuni prekid sa jugoslavenskom prošlošću, u nadi

                      111 'Internal Makedonski Retomutionary Organisation—Party of Democratic Makedonski Nacionalna
                      Unity'.

                      112 Ljupčo Georgievski, 'Za natsionalnoto pomiruvanje po vtorpat', Puls, 7. juli 1995, str. 21-22; ibid.,
                      'Koj so kogo kje se pomiruva?', Puls, 14.juli 1995, str. 21-22.

                      113 Ljupčo Georgievksi, 'VMRO-Demokratska Partija na Makedonsko Natsionalno Edinstvo (1990-
                      1993), sledbenik na ideite na VMRO', in Trajanovski et al., 100 godini VMRO, str. 249.


                      320

                      da će time oboriti i njena specifična tumačenja historije.114
                      Neki historičari su podržavali tu poziciju. Željeli su uključiti međuratni VMRO u nacionalni pedigre
                      jer je 'autonomaška VMRO [iz međuratnog perioda], sa svojim naoružanim pobunjenicima, bila
                      jedini predvodnik prava makedonskog naroda u Vardarskoj Makedoniji koji se borio za oslobođenje
                      Makedonije revolucionarnim sredstvima'.115 Ali većina istaknutih makedonskih historičara bili su
                      bijesni zbog tih nastojanja i napali su ih u novinskim uvodnicima i intervjuima. Optužili su
                      Georgievskog i njegovu partiju za iskazivanje probugarskih osjećanja i za to što, zapravo, sebe vide
                      kao Bugare, a ne Makedonce. Ivan Katardžiev, naprimjer, optužuje Georgievskog za negiranje
                      etničkog kontinuiteta makedonskog naroda time što spominje kulturnu bliskost sa Bugarima.116 On
                      i drugi vodeći historičari drže se standardne ocjene međuratnog VMRO kao oruđa velikobugarskog
                      ekspanzionizma i poriču svaki kontinuitet između VMRO-DPMNE i 'historijske' VMRO, koja je,
                      po njima, prestala postojati 1908. godine.117
                      Sličan žestok sukob između ove dvije vizije prošlosti bio je 2000. godine izazvan objavljivanjem u
                      Makedonskom historijskom rječniku članka o Blaži Koneskom (1921.-1993.), jednom od
                      najznačajnijih intelektualaca Republike Makedonije i ključnoj ličnosti u uspostavljanju jezičke
                      norme makedonskog jezika. Tvrdnja da je Koneski zagovarao usvajanje srpske varijante ćirilice, u
                      vrijeme standardizacije ortografije makedonskog jezika, 1944.-1945. godine, naišla je na žestoku
                      kritiku.118 Mada je ovaj detalj potkrijepljen objavljenom dokumentacijom, urednik Rječnika Stojan
                      Kiselinovski optužen je za ismija-

                      114 Vidjeti Brown, 'A Rising to Count On', str. 165.

                      115 Zoran Todorovski, 'Dejnosta na desnite strui i na organizatsite', in Trajanovski et al.,
                      100 godini VMRO, str. 160.

                      116 Ivan Katardžiev, 'Istorijata pod mantija', Puls, 4. avgust 1995, str. 26. Krste
                      Bitovski, 'Nevistini vo kontinuitet', Puls, 16. juni 1995, str. 21. Bitevski optužuje
                      Georgievskoga za prihvatanje bugarske pretpostavke o etničkom porijeklu Makedonaca.

                      117 Vidjeti Aleksandar Trajanovski, 'Makedonskata istoriografija vo sovremenite
                      tekovi. Opšto za istoriografija i za predmetot istorija', in Sojuz na društvata na
                      istoričarite na Republika Makedonija, ed., Aktuelniproblemi vo makedonskata
                      istoriografija. Skopje: Sojuz na društvata na istoričarite na Republika Makedonija, 1996,
                      str. 48.

                      118 Kiselinovski et al., Makedonski istoriski rečnik, str. 245.


                      321

                      vanje nacionalnog junaka.119 U nekoliko novinskih članaka, Kiselinovski je nazvan probugarskim i
                      optužen za 'bestidni zločin protiv čovječnosti', te da je djelovao po nalogu tada vladajuće VMRODPMNE.
                      120 Kiselinovski, sa svoje strane, odbacuje 'srpski pečat' na makedonskom jeziku za što
                      smatra odgovornim Koneskog i što naziva odstupanjem od 'prirodnog i historijski normalnog' puta
                      razvoja jezika.121
                      Žestina te kontroverze pokazuje da su pitanja nacionalnog identiteta i vrlo emocionalna i politička.
                      Historičari koji vjeruju u vjekovno postojanje makedonske nacije i koji poriču svaku vezu sa
                      Bugarskom optužuju kritičare da su probugarski orijentirani. A revizionisti, čak i kad govore o
                      nekim vezama između Bugara i Makedonaca, ne idu na dekonstrukciju makedonske nacije ili
                      propagiranje bugarske etničke samoidentifikacije. Umjesto toga, oni ciljaju na uspostavu jedne
                      alternativne vizije nacionalne prošlosti i odbacivanje srpskoga uticaja na makedonski nacionalni
                      identitet. Sljedbenici jugoslavenske tradicije makedonske državotvornosti prihvataju, sa druge
                      strane, jak uticaj srpske kulture i jezika i vide Jugoslaviju kao nužnu fazu i razvoju makedonske
                      nacionalne svijesti i državnosti. Antijugoslavenski, antikomunistički i antisr-pski revizionisti vide
                      Jugoslaviju kao nametnuto skretanje sa puta makedonske nacije. Obje vizije prošlosti imaju
                      političke implikacije: revizionisti pokušavaju iskonstruirati jednu nacinalnu putanju koja VMRODPMNE
                      definira kao istinskog nasljednika nacionalnog duha, dok tradicionalisti vide
                      Socijaldemokrate kao nositelje jugoslavensko-makedonske tradicije.
                      Ali oba su diskursa nacionalistička i mitologijska. Razilaze se uglavnom po tome što stvaraju
                      različite tuđince, one 'druge' od kojih se njihova nacija treba diferencirati: za revizioniste, Srbi
                      preuzimaju tu ulogu od Bugara, koji su tu ulogu igrali u jugoslavensko-makedonskom nacionalnom
                      diskursu. Ta dva tabora se međusobno optužuju za 'prosrpstvo' ili 'probugarstvo', pri čemu se u oba
                      slučaja implicira da oni drugi nisu 'pravi' Makedonci, već izdajice

                      119 Vidjeti Voss, 'Sprach- und Geschichtsrevision', str. 963.

                      120 Atanas Vangelov, 'Sungjerto na Stojana', Dnevnik, 2. september 2000, str. 3;
                      Utrinski vesnik, 14. avugust 2000, 15. avgust 2000, 16. avgust 2000. Vidjeti Voss,
                      'Sprach- und Geschichtsrevision', str. 964.

                      121 Stojan Kiselinovski, 'Kodifikatsija na makedonskiot literaturen jazik', Delo, 1.
                      september 2000, str. 22.


                      322

                      nacionalne stvari. Historija, pismo i ortografija makedonskog jezika služe kao potpora tim
                      suprotstavljenim tvrdnjama.122 Tako se prošlost ponovno koristi kao sredstvo političkog natjecanja
                      i potpora sadašnjim i budućim političkim opcijama. Obje opcije nude objašnjenja i rješenja dubokih
                      političkih i socijalnih rascjepa u doba tranzicije. Ali, na kraju su to samo dvije strane iste medalje:
                      oni naglašavaju nacionalnu i etničku individualnost Makedonaca pozivanjem na historiju
                      zamagljenu mitologijskih vizijima. Oni su združeni oko još jednog pitanja: i jedni i drugi
                      identificiraju Albance-muslimane kao glavnog domaćeg 'drugog' i kao prijetnju.

                      Zaključak

                      Makedonski historičari, poput drugih nacionalističkih historičara, ispisuju mitove o naslijeđu, o
                      'zlatnom dobu', o herojskim djelima i vrlinama, o propasti i obnovi, kako bi prenijeli vrijednosti
                      nacije sadašnjoj generaciji i pokazali joj put u budućnost. Tako makedonski historičari razumijevaju
                      historia magistra vitae est. Oni smatraju da im je patriotska dužnost baviti se pitanjima nacije, što ih
                      neizbježno približava politici, jer su pitanja nacionalnog identiteta visoko ispolitizirana. Političke
                      partije nastoje svoja specifična gledišta i projekte ostvariti uz pomoć akademskih historičara.
                      Politizacija historije i svih nacionalnih pitanja pokazuje da makedonsko državotvorstvo još nije
                      dovršeno. Negativan stav susjeda prema Makedoniji izaziva kod stanovništva te republike duboki
                      osjećaj nesigurnosti, što se kompenzira javnim diskursom o pitanjima nacionalnog identiteta.
                      Historičari pojačavaju, i u stanovitoj mjeri generiraju bavljenje tim diskursom, time što su
                      profesionalno fokusirani na nacionalnu historiju. Stiču prestiž i uticaj time što dobijaju službeni
                      status tumača nacionalne prošlosti. Anthony D. Smith opisuje tu ulogu intelektualaca

                      122 Uloga jezika u ovom sporu može se ilustrirati sa dva primjera: 1996. je opozicioni
                      vođa (a premijer od 1998. do 2002) Georgievski promijenio svoje ime sa makedonski
                      ortografski ispravno 'Ljupčo' na bugarsku varijantu Ljubčo' (Voss, 'Sprach- und
                      Geschichtsrevision', str. 958-959). A kad je VMRO-DPMNE preuzeo vlast 1998,
                      državna TV je počela emitirati dnevni program Govorete makedonski, i to odmah nakon
                      vijesti u 19.00, u kojem se govorilo o ispravnom korištenju makedonskog jezika —
                      kako bi makedonske riječi zamijenile srpske.


                      323

                      u ranim fazama državotvorstva: 'Intelektualac je tumač par excellence historijskog pamćenja i
                      etničkih mitova. Traganjem za zasebnim pedigreom svoje nacije, on jača poziciju svog kruga i svoje
                      aktivnosti, jer on više nije dvojbeni 'marginalac' koji obitava negdje na obodima društva, već lider
                      nadiruće kolone ponovno probuđene nacije, kvasac u pokretu nacionalne obnove.'123
                      Državotvorni proces u Makedoniji još je uvijek u relativnoj ranoj fazi, a makedonska historiografija
                      je tek pedesetak godina stara. Tipično je za mlade historiografije da budu opsjednute pitanjima
                      nacije te je stvaranje nacionalne historije jedan od njenih prvenstvenih raisons d´être.124 U
                      uslovima osporavanog državotvornog procesa, ne iznenađuje što je akademska historiografija
                      Makedonije u znatnoj mjeri jedan mitologizacijski pothvat.

                      Bibliografija

                      Ačkoska, Violeta 1999. 'Nekoi demografski dviženija i etnički promeni vo republika Makedonija po
                      vtorata svetska vojna', in Novitsa Veljanovski, Violeta Ačkoska, Borče Davitkovski, eds.,
                      Makedontsite i Sloventsite vo Jugoslavija. Skopje: Institut za natsionalna istorija, Ljubljana:
                      Znanstenin inštitut filozofske fakultete v Ljubljani, pp. 113-127.
                      Adanır, Fikret 1979. Die makedonische Frage. Ihre Entstehung und Entwicklung bis 1908.
                      Wiesbaden: Franz Steiner Verlag.
                      Antoljak, Stjepan 1969. Samuilovata država. Skopje: Institut za natsionalna istorija.
                      Apostolski, Mihailo et al., eds. 1969. Istorija na makedonskiot narod, vol. 1: Odpredisto-riskoto
                      vreme do krajot na XVIII vek. Skopje: Institut za natsionalna istorija.
                      Bitovski, Krste 1995. 'Nevistini vo kontinuitet', Puls, 16 June 1995, p. 21.
                      Bitovski, Krste 1996. 'Pavel Šatev - vreme, život, delo,' in Pavel Šatev. Vreme - život — delo
                      (1882-1951). Prilozi od naučniot sobir održan na 15 i 16 mart 1992 godina vo Kratovo. Skopje:
                      Institut za natsionalna istorija.
                      Bitovski, Krste 1998. Kontinuitetot na makedonskite natsionalosloboditelni borbi vo XIX
                      ipočetokot na XXvek. Skopje: Institut za natsionalna istorija.
                      Bitovski, Krste 2001. Grčkata 'Makedonska borba', 1904-1908. Skopje: Institut za natsionalna
                      istorija, pp. 9-18.
                      123 Smith, Myths and Memories, str. 84.
                      124 Ibid., str. 63-67.

                      324

                      Bogoev, Ksente. ed., 1994. Sto godini od osnovanjeto na VMRO i 90godini od Ilindensko-to
                      vostanie:prilozi od naučen sobir održan na 21-23 oktomvri 1993 g. Skopje: MANU.
                      Boia, Lucian 2001. History and Myth in Romanian Consciousness. Budapest: Central European
                      University Press.
                      Brown, Keith 2000. 'A Rising to Count On: Ilinden Between Politics and History in Post-Yugoslav
                      Makedonija', in Victor Roudomentof, ed., The Makedonian Question: Culture, Historiografia,
                      Politics. Boulder: East European Monographs, pp. 143-172.
                      Brown, Keith 2000. 'In the Realm of the Double-Headed Eagle: Parapolitics in Makedonija, 1994-
                      1999', in Jane K. Cowan, ed., Makedonija. The Politics of Identitet and Difference. London: Pluto
                      Press, pp. 132-149.
                      Brown, Keith 2002. 'Wechselnde Staaten. Die Ambivalenz von Ethnizität in einer makedonischen
                      Stadt', in Ulf Brunnbauer, ed., Umstrittene Identitäten. Ethnizität undNa-cionalnaität in
                      Südosteuropa. Frankfurt am Main et al.: Peter Lang, pp. 63-96.
                      Bunteski-Bunte, Riste 1996. Metodija Šatarov Šarlo (političkistavovi). Prilep: Društvo za nauka i
                      umetnost, 1996.
                      Council for Research into South-eastern Europe of the Makedonski Academy of Sciences and Arts,
                      ed. 1993. Makedonija and its Relations with Grčka. Skopje: Makedonski Academy of Sciences and
                      Arts.
                      Društvo za nauka i umetnost, ed. 1990. Panko Brašnarov — život i delo, 1883-1951. Titov Veles:
                      Društvo za nauka i umetnost.
                      Georgievksi, Ljupčo 1993. 'VMRO-Demokratska Partija na Makedonsko Natsional-no Edinstvo
                      (1990-1993), sledbenik na ideite na VMRO', in Aleksandar Trajanovski et al., eds., 100godini
                      VMRO. Zlatna kniga. Skopje: Glas na VMRO-DPMNE, pp. 249-255.
                      Georgievski, Ljupčo 1995. 'Koj so kogo kje se pomiruva?', Puls, 14 July 1995, pp. 21-22.
                      Georgievski, Ljupčo 1995. 'Za natsionalnoto pomiruvanje po vtorpat', Puls, 7 July 1995, pp. 21-22.
                      Hammond, N. G. L., and , G. T. Griffith 1997. A History of Makedonija, vol. 2: 550-336 B.C.
                      Amsterdam: Adolf Hakkert.
                      Höpken, Wolfgang 2000. 'Zwischen "Klasse" und "Nation": Historiographie und ihre
                      'Meistererzählungen' in Südosteuropa in der Zeit des Sozialismus (1944-1990)', Jahrbücher für
                      Geschichte undKultur Südosteuropas 2, pp. 15-60.
                      Hristov, Aleksandar 1993. VMRO i makedonskata državnost 1893-1934. Skopje: Kultura.
                      Hristov, Aleksandar 1999. 'Pravna-teoretska osnova na normativnata funktsija na vnatrešnata
                      organizatsija i kontsipiranjeto na nezavisnata samostojna makedonska država (1893-1908)', Prilozi
                      30,1-2, pp. 77-106.
                      Iliev, Ilija 1998. "The Proper Use of Ancestors', Ethnologia Balkanica 2, pp. 7-18.

                      325

                      Institut za natsionalna istorija, ed. 1996. Pavel Šatev. Vreme - život - delo (1882-1951). Skopje:
                      Institut za natsionalna istorija.
                      Institut za natsionalna istorija, ed. 1997. Petre Piruze-Majski, Vreme, život, delo (1907-1980).
                      Skopje: Institut za natsionalna istorija.
                      Institut za natsionalna istorija, ed., 1998. Sedumdeset godini VMRO (Obedineta), 1925-1995.
                      Prilozi od naučniot sobir održan na 20 dekemvri 1995 godina. Skopje: Institut za natsionalna
                      istorija.
                      Ivanoski, Orde 1993. Čento - čovek, revolutsioner, državnik. Skopje: Institut za natsionalna istorija,
                      Prilep: Društvo za nauka i umetnost.
                      Jordanovski, Nikola 2002. 'Medieval and Modern Makedonija as Part of a Nacionalna "Grand
                      Narrative'’’, in Christine Koulouri, ed., Clio in the Balkans. The Politics of History Education.
                      Thessaloniki: Center for Democracy and Reconciliation in Southeast Europe, pp. 109-117.
                      Jotevski, Vasil 1996. Natsionalnata afirmatsija na Makedontsite vo Pirinskiot del na Makedonija,
                      1944-1948. Skopje: Institut za natsionalna istorija.
                      Jotevski, Vasil 1999. 'Merki na pritisok vrz Makedontsite vo pirinskiot del na Makedonija vo
                      periodot juni-juli 1948 do mart 1953', Glasnik 43, 2, pp. 37-48.
                      Katardžiev, Ivan 1993. Sto godini odformiranjeto na VMRO. Sto godini revolutsionerna traditsija.
                      Skopje: Misla.
                      Katardžiev, Ivan 1995. 'Istorijata pod mantija', Puls, 4 August 1995, p. 26.
                      Katardžiev, Ivan 1997. 'Vostanjata vo Makedonija protiv osmanskata vlast do Balkan-skite vojni i
                      nivnite tseli', Prilozi 28, 1-2, pp. 103-123.
                      Katardžiev, Ivan 1998. Sosedite i Makedonija. Včera, denes, utre. Skopje: Menora.
                      Katardžiev, Ivan 2000. Istorija na makedonskiot narod, vol. 4: Makedonija megju Bal-kanskite i
                      Vtorata svetska vojna 1912-1941. Skopje: Institut za natsionalna istorija.
                      Kiselinovski, Stojan 2000. Etničkitepromeni vo Makedonija, 1913-1995. Skopje: Institut za
                      natsionalna istorija.
                      Kiselinovski, Stojan 2000. 'Kodifikatsija na makedonskiot literaturen jazik', Delo, 1 September
                      2000, p. 22.
                      Kiselinovski, Stojan, et al., eds. 2000. Makedonski istoriski rečnik. Skopje: Institut za natsionalna
                      istorija.
                      Kuzman, Pasko 1997. 'Predgovor', in: Nade Proeva, Studii za antičkite Makedontsi. Skopje, Ohrid:
                      Makedonija Prima, pp. 4-6.
                      Malkovski, Gjorgji 1995. Profašističkite i kolaboratsionističkite organizatsii i grupi vo Makedonija,
                      1941-1944godina. Skopje: Institut za natsionalna istorija.
                      Mamurovski, Taško 1995. Makedontsite vo Egejskata Makedonija, 1945-1946. Skopje: Institut za
                      natsionalna istorija.

                      326

                      Mamurovski, Taško 1996. Mirka Ginova (1916-1946). Život i delo. Skopje: Institut za natsionalna
                      istorija.
                      Mamurovski, Taško 2001. Kvislinški i natsionalistički organizatsii vo egejskiot del na Makedonija
                      vo vtorata svetska vojna. Skopje: Gotse Delčev.
                      Palmer, Robert E., and Stephen R. King 1971. Yugoslav Communism and the Makedonski
                      Question. Hamden: Archon Books.
                      Pandevski, Manol 1993. "The Makedonski Revolutionary Organization between 1893 and 1918:
                      Foundation and Development', Balkan Forum 1, 5, pp. 137-164.
                      Panov, Branko 1999. Makedonija niz istorijata. Skopje: Menora.
                      Panov, Branko, ed. 2000. Istorija na makedonskiot narod, vol. 1: Makedonija od praisto-riskoto
                      vreme dopotpagjanetopod turska vlast (1371 godina). Skopje: Institut za natsionalna istorija.
                      Perry, Duncan 1988. The Politics of Terror. The Makedonski Liberation Movements 1893-1903.
                      Durham, NC: Duke University Press.
                      Preinerstorfer, Rudolf 1964. 'Das Institut für Nacionalnageschichte in Skopje', Sü-dost-Forschungen
                      23, pp. 342-344.
                      Ristovski, Blaže 1993. 'Čento i čentovizmot vo istorijata i sovremenostta', Sovremenost 53, 5-6, pp.
                      167-175.
                      Ristovski, Blaže 1996. 'The Nacionalna Thought of Misirkov', Balkan Forum 4, 4, pp. 129-170.
                      Ristovski, Blaže 1999. Istorija na makedonskata natsija. Skopje: MANU.
                      Ristovski, Blaže 1999. Makedonija and the Makedonski narod. Skopje: Simag Holding.
                      Ristovski, Blaže, ed. 1999. Makedonija: prašanja od istorijata i kulturata. Skopje: MANU.
                      Roksandić, Drago 2002. 'Shifting Boundaries, Clientelism and Balkan Identities', in Jacques Revel,
                      Giovanni Levi, eds., Political Uses of the Past. London, Portland OR: Frank Cass, pp. 43-48.
                      Schopflin, George 2000. Nations, Identitet, Power. New York: New York University Press.
                      Smith, Anthony D. 1999. Myths and Memories of the Nation. Oxford: Oxford University Press.
                      Stojanovski, Aleksandar, ed. 1998. Istorija na makedonskiot narod, vol. 2: Makedonija pod turska
                      vlast (odXIVdo krajot na XVIII vek). Skopje: Institut za natsionalna istorija.
                      Stojčevski, Gjorgji 1997. ‘AferataMis Ston spored izveštaite na avstroungarskiot konzul vo Sofija',
                      Glasnik 41, 1-2, pp. 183-191.
                      Tanaskova, F. 1990. Metodija Andonov-Čento. Skopje: Nova Makedonija.
                      Todorovski, Gligor 1992. Okupatsijata na zapadna Makedonija. Skopje: Institut za natsionalna
                      istorija.

                      327

                      Todorovski, Gligor 2000. Demografski protsesi ipromeni vo Makedonia od krajot na XIV vek do
                      Balkanskite vojni. So posoben osvrt na turskoto koloniziranje, izlamiziranjeto, poturčva-njeto,
                      albanizatsijata i migratsiite vo Makedonija. Skopje: Institut za natsionalna istorija, Matitsa
                      Makedonska.
                      Todorovski, Zoran 1993. 'Dejnosta na desnite strui i na organizatsite', in Aleksandar Trajanovski et
                      al., eds., 100 godini VMRO. Zlatna kniga. Skopje: Glas na VMRO-DPMNE, pp. 152-192.
                      Todorovski, Zoran 1997. Vnatrešna Makedonska Revolutsionerna Organizatsija, 1924-1934.
                      Skopje: IP 'ROBZ'.
                      Trajanovski, Aleksandar 1996. 'Makedonskata istoriografija vo sovremenite tekovi. Opšto za
                      istoriografija i za predmetot istorija', in Sojuz na društvata na istoričarite na Republika Makedonija,
                      ed., Aktuelniproblemi vo makedonskata istoriografija. Skopje: Sojuz na društvata na istoričarite na
                      Republika Makedonija.
                      Trajanovski, Aleksandar et al., eds. 1993. 100 godini VMRO. Zlatna kniga. Skopje: Glas na
                      VMRO-DPMNE.
                      Troebst, Stefan 1983. Die bulgarisch-jugoslawische Kontroverse um Makedonien. Münc-hen:
                      Oldenbourg-Verlag.
                      Troebst, Stefan , 1999. 'IMRO + 100 = FYROM? Tne politics of Makedonski historiografija', in
                      James Pettifer, ed., The New Makedonski Question. Basingstoke: Macmillan, pp. 60-78.
                      Tupurkovski, Vasil 1993. Istorija na Makedonija. Od drevnina do smrtta na Aleksandar
                      Makedonski. Skopje: Titan.
                      Vangelov, Atanas 2000. 'Sungjerto na Stojana', Dnevnik, 2 September 2000, p. 3.
                      Veskovikj-Vangeli, Vera 1993. 'Zošto vo Makedonija ne dojde do gragjanska vojna vo tekot na
                      NOB', Prilozi 24, 2, pp. 63-81.
                      Veskovikj-Vangeli, Vera 1995. Borbata za nezavisna makedonska Republika od Ilinden doASNOM.
                      Skopje: Makedonska kniga.
                      Voss, Christian 2001. 'Sprach- und Geschichtsrevision in Makedonien', Osteuropa 51, 8, pp. 953-
                      967.


                      328
                      Last edited by Shenandoah; 26-03-2009, 17:19.

                      Comment


                        Да отбележа само, че до момента пишех само за народ и общност. А че не сме една нация с македонците е абсолютен факт към момента. Към Х²Х и началото на ХХ век не е точно така, именно заради себеусещането. Втълпяването на национално самосъзнание е резултат от други политики, които се движат в два пласта: сръбски и коминтерновски. И въпреки това македонският народ (за когото твърдя, че като генезис и проявление е еднакъв с българския) не бе достатъчно убеден. И по тая причина нямаше възможност македонците да се идентифицират като българи през 1991 г. Оттогава насам имаме последователна политика в Р Македония за отдалечаване. Там наистина в момента има македонска нация - със собствени символи, митологеми, стремежи, а и с претенция за самостоятелен език. Тая мила картинка се нуждае от подплънка, която се намира лесно в историята на народа българи. В тоя смисъл те са прави да твърдят, че това е тяхна история - наистина е така - просто са част от един общ народ.

                        Преобладаващият славянски елемент у нас се прояви в език, обичаи, носия, бит. Това е основата на консолидацията на сума етнически групи в българската нация. А македонците дори не са отделна етническа група, както (да речем) печенегите. На тези територии, наречени така още в античността, са се развивали процеси общи за всички български земи. Ето защо формирането на нацията (Х²Х в.) в македонския край е еднакво, както и в търновско или пловдивско. Пример за това е желанието на македонците (наречени така, заради територията) да се борят за присъединяване към България. Но следва Междусъюзническата война, областта е окупирана от чужди войски, хиляди българи са убити. Започва насилствена асимилация, която е основно просръбска. След края на ВСВ Македония, като част от Югославия започва да е и културно асимилирана. От наша страна, по подобие на Големия брат на времето, започват съзнателни репресии за доказване на "нация". Така естественият процес на национална идентификация бе прекъснат.

                        Това нещо не може да се рестартира. Единственото, което може да ни интересува там са хората, определящи се като българи. Защото все още има такива.

                        Comment


                          SRH написа Виж мнение
                          Единственото, което може да ни интересува там са хората, определящи се като българи.
                          За там се съгласявам. Но мисля, че може да ни интересува също влиянието на останалите в публичното пространство. Съвсем наскоро тук се появиха линкове във връзка с паметта на Вапцаров - и в статиите имаше посочена британска онлайн библиотека, където поетът е включен в македонското литературно наследство, но не и в българското. Модераторът за региона е със сръбско име.
                          Вчера търсих в англо-езичното уики да си сверя нещо за прабългарския език. Статията, по становище на модератора й с ник VMORO, е преименувана на Bulgar language. Вътре се споменава, че до ²Х в. официалният език в Дунавска България е гръцки.
                          Мисля да е очевидно, че крайна търпимост също не ни устройва. Всъщност - да не обобщавам наизуст. Според мен би трябвало да не устройва най-малко научно-мислещите.
                          "Мисля, че видът на изпотени мъже им въздействаше." - дан Глокта

                          Comment


                            Тъй като темата за престрелката в Култура е заключена, поствам тук отговора на Чавдар Маринов по създалата се дискусия. Свързан е частично и с тази тема.



                            Брой 12 (2539), 24 март 2009 г.
                            Как се прави спешна антропология (2) или за елитността на елитите
                            През последните два месеца в няколко броя на вестник Култура намериха място реакции на мой критичен преглед на наскоро публикуваното „изследване“ Македония на кръстопът. Един от неговите автори – проф. Петър-Емил Митев – се опита да защити от „гнусни“ нападки „елитността на елитите“, окачествявайки статията ми като „пасквил“ и (твърде често използвана дума) „донос“. Последва по-уравновесена и отворена към евентуален дебат статия на доц. Антоний Тодоров, който изрази искреното си изумление, че някой е в състояние да обвинява авторите на книгата в национализъм. Паралелно бе публикувана реакция на популярния журналист Бойко Василев, който обясни, че черпя познанията си по темата „Македония“ от „парижки кафенета“ и „скопски книжарници“. Трябва да призная, че съм бил на такива места и че не съм виждал г-н Василев нито в тях, нито – което е в случая по-важно – в Централния държавен архив на „Московска“ 5 и в Народната библиотека на „Левски“ 88 (въпреки че наскоро беше заснет там за кампанията „Голямото четене“). Друг журналист – Петър Добрев – автор на множество анализи на теми от българската историческа памет, предложи смела и заслужаваща внимание критика на господстващите у нас схващания за съвременна Македония. Същевременно той диагностицира – спорно – започналия дебат като сблъсък на „по-млади изследователи“ с „някогашната номенклатура“.

                            Философът Стефан Попов също видя ситуацията като поколенчески конфликт, този път между „образовани на Запад хуманитарни учени“ или „поколението на новата претенция“, от една страна, и „стандартите на социална антропология, наложили се у нас през 90-те години на миналия век“, от друга. В рамките на същия дебат Тодор Абазов, един от доайените на журналистическата колегия, представи свое гледище относно историческото развитие на македонската национална идентичност, което, въпреки наивизма си, има достойнството да не се вписва напълно в доминантната българска позиция. Същата историческа проблематика беше разгледана по много по-задълбочен начин от белгийския специалист по българска и балканска история Раймонд Детрез, който показа и цялата безизходица на днешните полемики между българи и македонци. Накрая, доц. Лиляна Деянова отмести дискусията към по-фундаментални проблеми, като фрагментираността на научното поле и кризата на критическата публичност в днешна България. Междувременно дебатът се „преля“ и във вестник Дневник със статия на Димитър Бечев, изследовател в Центъра за европейски изследвания на Оксфордския университет и автор на издаден през тази година Исторически речник на Република Македония.

                            Очевидно темата „Македония“ се радва на интерес и публикацията на Петър-Емил Митев, Антонина Желязкова и Горан Стойковски стана повод не само за полемичен сблъсък, но и за рефлексивно преосмисляне на редица родни стереотипи спрямо тази съседна страна, а и на научноизследователските норми отсам Гюешево. Самият аз бях обвинен, че не ги спазвам: във всички несъгласни с моята статия реакции се отправяше упрекът, че съм критикувал произведението, без да съм го прочел „от кора до кора“. Бойко Василев написа, че си правя PR на гърба на „недочетена книга“, а Тодор Абазов – че не съм се запознал добросъвестно с „труда“ в „целостта му“. Наистина, реакцията ми се основаваше на прочит на достъпните в Култура откъси. Не разбирам обаче какво искаха да кажат адвокатите на книгата: че вестникът е манипулирал читателите си, селективно публикувайки непредставителни отрязъци? Ако пък вината не е на вестника, в крайна сметка всеки е отговорен за това, което огласява в пресата.

                            Положението обаче е друго: в действителност, на няколко вестникарски страници в Култура е публикувана близо половината „книга“. Става дума за цялата й антропологическа част с минимални съкращения, плюс глави от политологическата и почти цялото заключение. Осъзнавайки „грешката“ си пред проф. Митев, трябва да призная, че произведението съдържа глава, в която са представени конфликтите между албанските партии в Македония, както и добър анализ на ситуацията около предсрочните парламентарни избори миналата година. Но моята реакция беше именно на практически препечатаното в Култура „антропологическо изследване“. С извинение, че се самоцитирам, бих отпратил към заглавието на моята статия и към обобщението, че книгата показва за пореден път дефектите на практикуваната от Международния център за изследване на малцинствата (IMIR) „спешна антропология“. Фактът, че имаме залепена след антропологическата политологическа част (неслучайно Стефан Попов не открива връзката между тях и се пита кой момент от политическия контекст „не може да се случи в една България, например“), не променя нерефлексивното говорене за македонците и албанците в първата. Не променя и подвеждащото поставяне на българите до тях, нито пък проблематичните или направо неверни моменти в заключението. В случая обаче вземам думата не за да се защитавам: написаха се достатъчно похвали по мой адрес, и то със сигурност ирелевантни, имайки предвид, че става дума за „учен“, който досега няма нито една публикувана монография. Бих искал единствено да изтъкна основните проблеми в Македония на кръстопът, по отношение на които не се чуха адекватни обяснения.

                            Всъщност, непубликуваните в Култура пасажи от „антропологическото изследване“ дават само допълнителни поводи за критика. Доц. Антоний Тодоров може и да не вижда „нищо друго, освен едно задълбочено, обективно, цялостно изследване, чието етическо послание е това на етническата и политическата толерантност“. Ето обаче как ръководеният от Антонина Желязкова екип иронизира респондентите си: „Един 75-годишен пенсионер, бивш работник в локомотивния завод във Велес, дори ни се скара по начин, който ни напомни за реплика от времената на соцреализма: „А вие, американците, защо биете негрите?!“ 1. Повод за този сарказъм е въпрос относно „македонското малцинство“ в България, за което отново „неутрално“ цитиран респондент ни обяснява по-горе, че се състои от „шепа неграмотни хора“. Питам се: това ли, според Антоний Тодоров, е „важната“ книга, която ни извеждала „от нашия типичен провинциален дух“? Защото аз съм сигурен, че никой професионален антрополог извън „провинциалния“ ни контекст не би счел този подход и стил за антропологически. Интервюто с проф. Детрез добре показва как чужд, неангажиран с нашите научни лагери и идеологически битки учен, възприема подобни пасажи. А ако доц. Тодоров иска да научи чий е този стил, ето откъс от блог, в който се описва същата реакция: „Те си знаеха дежурната задача – чакат да се скупчат около Каракачанов и да го питат за правата на “македонците“ в България, за “партията“ им, дето не можа да събере подписи и други подобни глупости, които после да пуснат със злъчен коментарец. По повод тия постоянни въпроси Каракачанов им припомня познатия соцвиц “Ама вие пък защо биете негрите?“.

                            Едва ли има смисъл да повтарям и другите примери за клиширана реторика и натежала българска гледна точка, посочени и от Стефан Попов, и от Раймонд Детрез. Вместо задоволително обяснение на тези моменти, от много места дойде упрек, че критиката ми била „невъздържана“, „прекалена“, „крайна“. Но този упрек беше подкрепен не с конкретни опровержения, а единствено с наблюдение, формулирано най-директно отново от Антоний Тодоров. „Нелепо е“, казва той, да се обвиняват в национализъм тъкмо тези изследователи. Доц. Тодоров се позовава на тяхната гражданска и етическа позиция в българския академичен и политически контекст. Тя е добре известна и, до голяма степен тръгвайки от нея, доц. Тодоров се опитва да привиди в Македония на кръстопът едно богатство на гледни точки и аналитична дълбочина, било недооценени, било тенденциозно изкривени от мен.

                            В случая обаче просто се подменя въпросът. Моето твърдение не беше, че Петър-Емил Митев, Антонина Желязкова и Горан Стойковски са националисти по принцип – което действително би било нелепо, а че възпроизвеждат клишета, тиражирани в българското националистическо говорене за Македония. Защо е така, мога само да предполагам. Уверен съм, че е станало до голяма степен несъзнателно. А е възможно да е несъзнателно тъкмо поради недостатъчната задълбоченост на авторите. Сигурен съм, че на добронамерен, но незапознат с проблематиката човек – да речем, Антоний Тодоров – моята критика изглежда твърде рязка и тенденциозна. Допускам, че на места съм проявил „прекалена“ чувствителност към звученето на твърдения, които изглеждат на външен човек напълно приемливи. Но автори, които заявяват, че са специалисти в областта и по предмета на своето „изследване“, би трябвало да имат подобна чувствителност. Те би трябвало да си дават сметка как отекват нещата, които пишат, на фона на всекидневните полемики между българи и македонци, в контекста на обществено и политически одобрената в България позиция по темата „Македония“. Вместо това, опитвайки се да прецизира и затвърди своята гледна точка, Петър-Емил Митев трогателно не забелязва затъването си във все повече клишета. Наскоро публикуваната пак в Култура негова реч пред фондация „Балкански политически клуб“ изобилства със свежи примери: от нерефлексивното сочене на европейска България, „преболедувала“ македонската независимост, през убедеността в „незавършеното етноформиране в Македония“, изискването същата да не „присвоява“ културно-историческо наследство на съседни страни до неадекватното говорене на (неправилен) македонски.

                            Тук опираме до още един съществен въпрос, поставен от доц. Тодоров: той пита как да говорим за Македония днес, трябва ли да се цензурираме в името на криворазбрана политическа коректност. Ако, според неговите наблюдения, е „интелектуална мода“ да се „деконструира“ собствената национална идентичност, позволено ли ни е по същия начин да изтъкваме „въобразената“ самоличност на съседа? Лично аз нямам никакъв проблем с анализа на македонската идентичност „като резултат от процес на социално конструиране“. В критиката си аз дори апелирах за това, просто защото, според мен, авторите на книгата не го правят. В резултат тъкмо на недостатъчния социален (де)конструктивизъм избиват клишетата и се получават манипулациите, които описах. Няма социален анализ, има говорене „въобще“, при това с експлицитни политически цели. Езикът на „спешната антропология“ е силно есенциалистки, не конструктивистки – това е проблемът. Стефан Попов вероятно има предвид точно това, пишейки за „идентичностната метафизика“ на авторите, за „субстратния“ или „субстанциален“ възглед за етнонационалното, неутрализиращ „разнообразните социологически измерения“.

                            Ала би било прекалено лесно извинение да се каже, че слабостите на „изследването“ се дължат на наивност. Предполагам, че са резултат и на твърде шарения състав на групата по „спешна антропология“ (който може да обясни и разминавания в книгата по теми като „раждането“ на македонската идентичност). Екипът включва например журналистката Таня Мангалакова, която междувременно се идентифицира силно с ролята на будител на българщината в Косово и Албания. Преди статията си, в имейл, доц. Тодоров ми заяви категорично, че „нито А. Желязкова, нито П.-Е. Митев са от отбора на Б. Димитров“. Факт е обаче, че хора от екипа, разработил Македония на кръстопът, ходят на гости в предаването на същия2 и че поддържат връзка с лидера на ВМРО-БНД3. Нямам нищо против български министерства и държавни агенции да раздават стипендии и паспорти на българи или смятани за такива в Западните Балкани. Но защо хора, които участват в подобна дейност, се припознават като адекватни участници в научен екип? Боя се, че в дейността на IMIR има амалгамиране на взаимноизключващи се интереси и позиции, на научна критичност и на дейност на ползу роду.

                            Лишен от конкретни доводи беше и упрекът, че дописвам „произволно авторите, приписвайки им цели“ под формата на съчинени от мен „внушения, каквито те изобщо нямат“ (Тодор Абазов), че отдавам на изследователите гледища на техни респонденти (Антоний Тодоров). Наистина, както забеляза Раймонд Детрез, „не е ясно винаги къде свършва отговорът на респондента и къде започва коментарът на авторите“. Но, както потвърди Стефан Попов, в много случаи става дума със сигурност за „твърдения на авторите“. Сред тях намираме и следния пасаж, мисля пропуснат от Попов: „Интересни са признанията на няколко от открито заявилите своята идентичност българи в Македония. Всички те са достигнали до истината (подчертано от мен – Ч.М.) почти по един и същ начин: чрез случайни догадки от попадналата им литература...“ и т.н.4? В случая не става дума за „неутрален“ цитат – толкова характерния прийом на „спешната антропология“ – а чисто и просто за изказване на изследователите. Според доц. Тодоров, обвинението ми, че те считали македонците за „криптобългари“, е „несправедливо и невярно“. Бих отвърнал, че те не смятат македонците за криптобългари: те ги смятат за объркани хора, които не знаят „историческата истина“. Добре знам, че в България тази представа се радва на изключителен обществен консенсус, но тя не може да бъде позиция на безпристрастен изследовател.

                            Както ясно се вижда, противно на доц. Тодоров, в доста семплата концептуална рамка на Македония на кръстопът няма никакъв Бенедикт Андерсън – камо ли пък по-нови теории в nationalism studies, за които говори Раймонд Детрез. Всъщност, четейки Македония на кръстопът, можем да се усъмним дали авторите са се докосвали до такава литература въобще. Същото е впечатлението и от по-ранни публикации на IMIR: „Тенденцията е все повече хора в Мала Преспа и Голо Бърдо да осъзнават (Ч.М.) българския си произход... Голяма роля за това могат да имат неправителствените организации в България...“5. И някои от тях, включително доста „либерални“ (според терминологията на Бойко Василев), споделят подобно верую. Няма да забравя как на едно весело академично парти директор на фондация, бореща се с националните стереотипи и предразсъдъци на Балканите и разработваща проекти относно образа на „съседа“ и т.н., ми описваше Македония с понятия като „сърбоманите“ и „нашите хора“. По принцип, би било абсурдно да обвиняваме такива експерти в националистически нагласи: та нали тяхната дейност се финансира от „Отворено общество“? Ако пък в публикацията на Митев, Желязкова и Стойковски са намерили място схващания на членове на екипа, които тримата съавтори не споделят, защо техните имена стоят най-отгоре?

                            С това идваме и до още един проблем, по който и доц. Тодоров, и всички останали защитници на книгата странно мълчат: експлицитно формулираните в нея политически стратегии. Самата книга е предназначена не толкова за научен дебат, колкото за политическо обръщение: тя е policy paper. Както стана ясно, Македония на кръстопът е дори представена на конференция на „Балканския политически клуб“, събрала бивши и сегашни президенти и премиери. В случая политика и „научно изследване“ стават съвсем неразличими, имайки предвид, че въпросният клуб е създаден и оглавяван от Желю Желев, а координатор му е пак Таня Мангалакова. Едни и същи хора пишат извеждащото ни от провинциализма „антропологическо проучване“, правят патриотични сайтове и работят за политически фигури, които със сигурност няма да се запомнят с неконфронтационна реторика по македонския въпрос, а единствено с допълнителното му усложняване. Политстратегиите, залегнали в книгата, са интересни и от чисто композиционна гледна точка: най-напред се появяват в интервютата с български националисти от Република Македония и веднага след това, в следващата глава, се превръщат в заключения на самия изследователски екип.

                            Сега, по примера на авторите, без много коментар ще направя няколко сравнения: 1а). „Да се изработи ясна и твърда концепция за подкрепа на хората, които се афишират като българи (в Република Македония – Ч.М.)“; 1б). „Новата българска активност следва да бъде предварително подготвена с... една цялостна концепция за бъдещето на нашите отношения с народа... на Република Македония... Подкрепа на изявените културни, политически и медийни лидери на българската общност в Република Македония“; 2а). „... да им се предоставят възможности, икономически, културни ниши и други (на българите от Република Македония – Ч.М.), за да се чувстват напълно интегрирани като част от българската нация“; 2б). „Ключова дипломатическа концепция следва да стане интегрирането... към българската нация на българите от Република Македония“; 3а). „За останалите македонци... свободни възможности за участие на трудовия пазар“; 3б). „да се намерят подходящите форми за поддържане по-нататъшните контакти между и с тях... като желани потенциални участници във все по-привлекателния български пазар на труда“; 4а). Отново за македонците „...политика на зелени карти... на безвизов режим“; 4б). „да се намерят всички възможни улеснения за достъп в България на гражданите на Република Македония, като минимум българският визов режим за тях да бъде не по-малко либерален от гръцкия“; 5а). „... и всякакви улеснения за образование в българските университети и гимназии“; 5б). „Да се създадат условията за запазване и разширяване мащаба на следването в български колежи и университети на студенти от Република Македония“.

                            Да не би някой да си помисли, че към всяка точка съм дал почти идентични пасажи от книгата на Митев, Желязкова и Стойковски? Не бързайте: всъщност, в подточка а съм подбрал цитати от книгата, а в подточка б – откъси от произведението Българската политика към Република Македония (2008 г.) в авторство на специалисти, като Божидар Димитров, Евгений Еков, проф. Георги Даскалов и др. Ако някой се съмнява, че тенденциозно съм „вадил думи“ от „контекста“, свободен е да сравни препоръките, дадени от спешните антрополози, и, съответно, от водещите български националисти. Липса на въображение в екипа на IMIR? Или по-скоро закъсняла реакция: вярата, че със стипендии за македонци ще се постигне кой знае какво, беше характерна за 1990-те години. После пък дойде трескавото раздаване/продаване на българско гражданство. Междувременно нищо особено не стана: грубо казано, македонците дойдоха, взеха паспортите и изчезнаха на работа в Италия. Проблемът обаче не е, че Митев, Желязкова и Стойковски предлагат погрешни рецепти: това са най-нормалните и банални стратегии на една национална държава. Проблемът е, че те се чертаят от учени под маската на „експертността“ и „професионализма“. И докато колеги и приятели защитават с обезоръжаваща наивност елитните учени с техния символен капитал на бунтари, същите са се оказали твърде близо до „елитни“ политици.

                            В тази връзка, бих искал да кажа две неща и относно насърчения от Култура дебат. Първо, не съм съгласен с интерпретацията, че той противопоставил поколения: от една страна, получих подкрепа от хора, които са от генерацията на Петър-Емил Митев или най-малкото на Антонина Желязкова, а от друга – интернет форуми за Македония са пълни със злъчни коментари по мой адрес, писани от доста по-млади от мен. Освен това, неколкократното напомняне на „младостта“ ми (34 години!) е признак на сериозно застаряване на населението, но и на патерналистко-геронтократски подход: по-специално в двете редакционни бележки на вестника, които призоваваха „младия“ изследовател „да осъзнае своите грешки; и да се научи да не ги допуска“.

                            Второ, аз наистина научих нещо от дебата и то е свързано с начина, по който културните и научни среди в България си въобразяват собствената „елитност“. След статията си, в личен разговор, доц. Антоний Тодоров ме предупреди отново, че се „целя“ в погрешна посока, обясни ми, че с авторите сме от една „страна на бариерата“ и ме посъветва да се науча да различавам „своите“. Възражението ми, че става дума за принципни неща, не беше посрещнато с разбиране: придържането към алиансите на „нас“ и стратегиите спрямо „тях“ беше определено като по-важно, а и по-благоразумно с оглед моята кариера. Действително, много по-удобно е „злото“ да се персонифицира в Божидар Димитров, а „ние“ да си представяме, че сме от „готините“. В своята реакция доц. Лиляна Деянова се опитва да защити или най-малкото проявява разбиране към всички, които лично познава (Петър-Емил Митев, Антонина Желязкова, Бойко Василев, мен). Затова пък е доста по-рязка към непознатия й Петър Добрев. Междувременно научих, че един от именитите ми критици се разкаял за нападателната си статия, след като разбрал „кой“ съм: всъщност, че членове на семейството ми и мои приятели са негови добри познати. Показателен е и подборът на публикуваните във вестника пасажи от Македония на кръстопът. Те са предимно от текста на „скъпата ни приятелка“ Антонина Желязкова (Култура, 6 февруари 2009) и по-малко от политологическата част, вероятно до голяма степен дело на „по-младия“ Горан Стойковски.

                            При нормален академичен и културен контекст, всички тези роднинства, приятелства, спомени от общи купони и пр. етнологически фактори не би трябвало да играят определяща роля в преценяването на достойнствата или недостатъците на една или друга позиция. Много по-принципно от реакциите на „елитите“ беше гледището на – този път – наистина младия Добрев (23 год.), който се застъпи за свой критик, с когото не е в близки отношения. Не може една негативна рецензия да е задължително „грешка“ просто защото е срещу „скъпи приятели“; и не може тя автоматично да придобива легитимност просто защото е в авторство на „наш“ човек. А пък жаленето, че не „тече диалог“ между познати хора от едната страна на „бариерата“, е неприемливо в случай, че омаловажава фалшивите тонове в мечтаната хармония. Но в България е така. Знам ли: може би в тази солидарност се заключава „елитността на елитите“. Като такава, заслужава си тя да стане и обект на специално антропологическо изследване.



                            1. Петър-Емил Митев, Антонина Желязкова, Горан Стойковски, Македония на кръстопът. Macedonia at a Crossroads, София: Изток-Запад, 2008, стр. 30.

                            2. http://www.focus-news.net/?id=f8444: „Таня Мангалакова: Първо да обясня защо аз отидох в Гора и Жупа, Косово... Божидар Димитров: Под влияние на “Памет българска“, вероятно? Таня Мангалакова: Разбира се...“. Приятелският разговор продължава в следния дух: „Божидар Димитров:... Трябва тази изкуствена държава нещо да се побарне. Красимир Узунов: Ще се посбогуваме с Македония... Таня Мангалакова: ... И аз искам да призова тази интернет–петиция, която върви, и която беше изписана тук на екрана, зрителите, които гледат, които се вълнуват от този проблем, моля присъединете се. Вече 650 души, и то много авторитетни интелектуалци, и ви призовавам вас, проф. Димитров… Божидар Димитров: Ще се подпиша. Като свърши предаването и като изляза, ще се подпиша. Таня Мангалакова:…да се подпишете, да. Вече е депозирана в Министерски съвет. Ако българското правителство има… Божидар Димитров: Ето, обявявам публично, пред два милиона зрители, че съм се подписал символично след като вече сте я внесли... Таня Мангалакова: Иначе за стратегии просто няма време.“. Петицията за културна и административна автономия на „българите“ в Косово за момента е подписана само символично от Божидар Димитров, но пък носи реалния подпис на Антонина Желязкова.

                            3. „За съжаление нито един български депутат, включително и лидерът на ВМРО-БНД, на когото се обадих и оставих визитната картичка на Рустем, не прояви интерес да установи контакт. След няколко месеца попитах лидера на ВМРО дали е влязъл във връзка с Рустем, но той ми каза, че от външно министерство гледали много ревниво на темата Косово и затова нищо не е предприел.“: Таня Мангалакова, Нашенци в Косово и Албания, София: НИБА, 2008, стр. 40. Четивото е похвалено на задната корица от Антонина Желязкова.

                            4. Митев, Желязкова, Стойковски, пак там, стр. 28-29.

                            5. Проблеми на мултиетничността в Западните Балкани, София: МЦИМКВ, 2004, стр. 295.
                            Чавдар Маринов

                            Comment


                              Прочетох доста неща от Маринов и съм впечатлен. Критиките към него в интернет-пространството са изключително далече от нивото му. Просто си проличава, че тези които го нападат, или четат през редовете, или въобще не схващат смисъла на казаното от него. Съжалявам, че бях краен, подразних се, че се поставят всички под общ знаменател, но явно за това настроение на Юлиан и Кало все пак си има някакви предпоставки - действително атавистични възгледи по въпроса с национализма на голяма част от хората в България.
                              Мисля, че това е интересно и е по темата.
                              Attached Files

                              Comment


                                Тая престрелка в Култура не съм я чел, но сега набързо се запознах с първата статия на тоя юнак Чавдар Маринов. Не знам дали въобще тук е мястото да се умува по темата, още повече, че нарочна за целта тема е била затворена. Доколкото виждам, а също и от текста, който си копирал, думата "клише" е любима на автора. Но самият той навлиза в друго клише, на позата на отворения към света и различието космополит, на човек, за когото тия диви балкански ежби са безсмислени и безмислени. Демек, че се действа по рефлекс, а не като осъзната позиция. Дали изобщо такава позиция може да има където и да е отделен въпрос, само ще отбележа, че формирането на личността става в някакъв социум и като така няма начин да не отразява настроенията, стремежите и ценностите на тая група. Както се вижда, Маринов е изпуснал тая връзка с България, както и неговия апологет Димо Бечев. Вероятно при тях мащабите са много по-различни, може би и защото са възпитаници на империи.

                                Аз обаче ще се върна към първата статия на Маринов в Култура.

                                Почти ентусиазирано твърдят, че албанските националисти смятат македонците за българи и че и „в най-затънтените селища албанците четат или разказват българската история“. Ще вметна, че с такова нещо не съм се сблъсквал по време на многото си по-дълги от пет дена престои в Македония, включително и в „затънтени“ кътчета, но затова пък многократно съм чувал албанци да считат македонците просто за „славяни“ близки до сърбите.


                                По същия начин аз мога да вметна, че съм чул точно това, което твърди Желязкова. И? Това не е никакъв аргумент и по никакъв начин не може да претендира за научност, демек за систематичност на доказателството. Напротив - именно изследването на Желязкова има някаква такава стойност.

                                За сведение, добре запазена кланова структура има и Черна гора


                                За сведение на Маринов, Желязкова има прекрасно изследване за Черна гора, като е отделено специално внимание на родовото обществено устройство.

                                Митев-Желязкова-Стойковски не си поставят подобни въпроси: те описват жестоката съдба на хора, изцяло забравени от българската държава, „оставени като самотни стрелци във вражеска територия“.

                                Аз лично имам обратното впечатление: че български партии и държавни агенции са особено активни в бившата югорепублика. Че раздават стипендии, от известно време и паспорти, че изпращат всяка година хора, които на централния площад на Скопие развяват трикольора...


                                Сякаш забравя счупените глави и побоищата точно по повод развяването на трикольора! Тук отново имаме единично впечатление, че нещо е едикакси.

                                още повече че според данните от преброяванията „етническите македонци“ в България са повече от „етническите българи“ в Македония.


                                Като абсолютна бройка или като процент? Предполага се, че Маринов е наясно с броя на населението в двете страни. Но тук отново стои въпроса защо не е предвидено при официални преброявания графата "българин"?

                                Удивително е и представянето на другите „нашенци“, жертви едновременно на македонизма и албанизма: мюсюлманите, говорещи македонски и наричани торбеши. Без никаква антропологическа чувствителност към артикулациите на етничността, авторите им приписват същата идентичност като тази на помаците в Родопите. Внушава се, че в България те имат „братя“. Може да се запита защо тъкмо помаците са им братя, а не, например, бошняците, с които торбешите се чувстват солидарни, а и понякога дори се идентифицират. Отговорът е, че авторите вярват в българската идентичност на това население: според техния силогизъм, помаци=българи, а торбеши=помаци.


                                На автора сигурно му е убегнало от вниманието, че едните и другите са капсулирани общности по религиозен признак. При бошнаците не е така.

                                Митев-Желязкова-Стойковски твърдят, че македонското общество се терзае от „тежка югоносталгия“. Всъщност по тази тема има вече сериозни изследвания, които не личи да се познават. В тях въпросното понятие е социологически разложено: смисълът на термина югоносталгия не е по никакъв начин очевиден, както явно смятат съавторите. В крайна сметка, може да се каже, че днес носталгичното спомняне на Титовата федерация е доста по-слабо, отколкото преди едно десетилетие. Понастоящем в Македония расте младо поколение, което не говори (или се справя много лошо със) сръбски/хърватски и за което Югославия е абстракция от миналото.


                                Напълно неверно! Съществуват проучвания и то именно сред поколения (през юни 2007 попаднах на такова в Сараевски вестник), които не помнят Титова Югославия, но считат, че е било най-добре тогава. Статутът на македонеца беше съвсем различен като гражданин на Югославия. Пасоша беше важен, впрочем както и сега. Но такива носталгии не се наблюдават в пост-юго държави като Словения и Хърватска, предполага се заради националните им традиции, а далеч по-високия им стандарт на живот...

                                Те пропускат факта, че ако гербът не е променен, това не е понеже политиците в Македония много го харесват, а именно поради прекалено многото идеи с какво той да бъде заменен.


                                Доста елементарно обяснение. По-важното е заяждането тук.

                                По-нататък, без да може да отрече, че македонският е диалект на българския, Маринов създава сложен и смехотворен каламбур:
                                Митев-Желязкова-Стойковски биха могли да задълбочат прочита си на тази научна продукция: цитираният от тях холандски език е точно толкова немски диалект, колкото целият долногермански е холандски.


                                но който е правил антропологическо изследване на място, би трябвало най-малкото да е забелязал съществуването на хора на 80 и повече години, убедени, че не само самите те, но и родителите им били македонци, а не българи.


                                А може би се забелязва също, че хора на такава възраст твърдят, че родителите им са били българи? По какъв начин може да се докаже твърдението, при положение, че съществуват редица свидетелства за издевателства при създаването на македонската нация? Още повече, че по-долу става дума за цитиране на такива свидетелства.

                                Ала преброяванията и в двете страни сочат друга картина.


                                Това е по повод твърдението, че в Македония има хора, които се страхуват да признаят българската си принадлежност, докато в Пиринска Македония нямало страх. Както стана въпрос, може би македонците имат право да се страхуват, предвид на някои мероприятия там. Обратното - тук имаше мероприятия, които да накарат българи да се пишат македонци.

                                Ами отговорът е прост: защото в такъв случай се срива цялата постройка на българския национализъм, която Митев, Желязкова и Стойковски са толкова загрижени да укрепят. Ако говорим за „българско малцинство“ в Македония, то значи признаваме македонската идентичност на мнозинството.


                                Те тук е прав. Но всъщност няма защо да признаваме идентичност, това е личен въпрос. И точно затова държавата България трябва да защити онези, които се считат за българи.

                                Comment

                                Working...
                                X