Съобщение

Collapse
No announcement yet.

Сръбската гледна точка за Войната - 1915

Collapse
X
 
  • Filter
  • Време
  • Show
new posts

    #16
    Извадки от непубликувани спомени на австроунгарския сърбин Лаза Проданович, оказал се през 1916 г. в Добруджа и попаднал в български плен. За съжаление са предимно преразказани, а не предадени пряко:


    100 GODINA OD VELIKOG RATA

    U bugarskom ropstvu

    Stradanje redova Laze Prodanovića (3)


    Пошто се уписао у српски добровољачки одред, редов Лаза Продановић више није у Русији сматран аустроугарским заробљеником. Крајем јуна 1916. возом је са осталим добровољцима пребачен из Самаре у Одесу, где је додељен Четвртом пешадијском пуку Прве српске добровољачке дивизије у саставу руске армије. Ова дивизија је основана 16. априла 1916. и одмах је укључена у састав 47. руског корпуса и...



    Връзки към първите две части на поредицата:

    Лазар Продановић, рођен у Иђошу 1895. године, оставио је иза себе необјављене мемоаре из Великог рата. Отац му је био свештеник, а мајка учитељица. Први светски рат је избио баш када је Лаза завршио шест разреда гимназије. Ускоро је и мобилисан у 7. мађарски хонведски пук. Војевање овог Иђошанина претвориће се у праву авантуру из које ће Продановић једва извући живу главу, потуцајући се по...


    Када су им руски војници наредили да положе оружје и дигнутих руку изађу из ровова, војници из хонведске чете Лазе Продановића угледали су необичан призор – читав њихов батаљон био је разоружан. Поведени су у колони ка позадини. Успут су их сустизале друге колоне, бескрајно дуг низ колона заробљеника. „Тако је ту била заробљена скоро цела наша бивша (хонведска) дивизија... 3а спровођење овако...

    Comment


      #17
      Сръбският вестник "Политика" разказва за "Валандовското клане":


      PRIČA IZ VELIKOG RATA

      Sećanje na žrtve Valandovskog pokolja

      Click image for larger version

Name:	Udovo_Kosturnica_2.jpg
Views:	1
Size:	40.2 КБ
ID:	547813
      Spomen-kosturnica u Udovu

      Na Veliki petak ove godine navršilo se 100 godina od dana kad su udruženi bugarski i turski komiti, rukovođeni bugarskim, austrijskim i turskim oficirima, izvršili pokolj mladih srpskih vojnika oslobodilaca u mestima Valandovu i Udovu.

      U toku ratnih dejstava, 1914. i 1915. godine, železnička pruga Solun–Beograd je imala izuzetan značaj za Srbiju i Rusiju. Njom je prevožen ratni materijal i oprema koji su dovoženi brodovima u Solun, pretovarani u železničke vagone i prevoženi u Srbiju. U Paraćinu su tovari za Rusiju pretovarani u vagone uzanog koloseka, odvoženi do Prahova i pretovarani u brodove za Rusiju.

      Austrijanci su zahtevali od Bugara da onesposobe prugu, ali ovi to nisu uspevali, jer je pruga bila dobro čuvana. Austrijanci su se obratili komitskim vođama, Todoru Aleksandrovu i Aleksandru Protogerovu, pomogli ih obilato novčano i postavili zadatak da se pruga najskorije onesposobi. U tom cilju organizovana je grupa od 3.500 bugarsko-turskih komita i pripremljena u selima u okolini Strumice za napad na železničku prugu i onesposobljavanje za saobraćaj. Cilj napada je određen na mestu gde je granica bila najbliža železničkoj pruzi, a to su mostovi na 103, 106. i 113. kilometru i vojni garnizon u Valandovu, koji je mogao da najbrže dođe u pomoć železničkoj pruzi.

      Datum napada je određen, Veliki petak, 20. mart 1915. godine, kad niko od pravoslavnih hrišćana ne sme da ratuje i proliva krv. Napadači su podeljeni u dve glavne grupe. Prva glavna grupa, jačine 2.000 Bugara i Turaka, izvršila je napad na područje železničke pruge od 103. do 113. kilometra. Druga grupa, jačine 1.500 Bugara i Turaka, napala je Valandovo iz dva pravca – iz sela Zleševa i sela Pirave. Branioci železničke pruge su prihvatili borbu u tri časa izjutra i odbranili prugu. Nijedan most nije srušen i saobraćaj je nastavljen da se obavlja normalno. Poginulo je 115 branilaca pruge. Svi su sahranjeni na novom vojničkom groblju, udaljenom 600 metara od železničke stanice „Strumice”, pored puta ka selu Gradec. U Valandovu su komiti izvršili stravičan pokolj 125 mladih srpskih vojnika. Oni su sahranjeni na novom groblju kod tog mesta. Kod sela Kaluckova sahranjeno je 21 lice koje su komiti zaklali na putu od granice. U Kaluckovu su zaklali mladog učitelja Bogdana Jokića.

      Na Veliki petak, 20. marta ratne 1915. godine, od 2 do 11 časova ubijen je i zaklan 261 srpski vojnik i civil. Teško ranjenih je bilo 87. Od njih je kasnije u bolnicama umrlo 27, tako da je ukupan broj gubitaka iznosio 288 vojnika i civila.

      Most na 106. kilometru obezbeđivala je posada od 11 ljudi, narednik sa 10 vojnika stražara, od kojih su petorica bili bolesni i ležali su u kolibi potpuno nesposobni za službu. Velika grupa komita napala je most, poubijala petoricu vojnika koji su pružili otpor a bolesnicima u kolibi nisu dozvolili da napuste kolibu, već su je zapalili i sva petorica su izgorela u kolibi.

      Kralj Aleksandar Karađorđević je naredio da se podigne Spomen-kosturnica, na brdu iznad Udova, na koti 100 gde se nekoliko sati vodila krvava borba branilaca i napadača. Gradnja kosturnice je završena i osveštana 1936. godine. U njenu kriptu su pohranjeni zemni ostaci žrtava Valandovskog pokolja i 2.000 srpskih vojnika izginulih u oslobodilačkim ratovima u srezovima: dojranskom, đevđelijskom, strumičkom i negotinsko-kavadarskom.

      Od 1936. godine do danas, na Veliki petak svake godine, održava se pomen žrtvama čiji su zemni ostaci pohranjeni u kripti Spomen-kosturnice.

      Dragiša I. Kecojević
      objavljeno: 23.05.2015.


      На Велики петак ове године навршило се 100 година од дана кад су удружени бугарски и турски комити, руковођени бугарским, аустријским и турским официрима, извршили покољ младих српских војника ослободилаца у местима Валандову и Удову. У току ратних дејстава, 1914. и 1915. године, железничка пруга Солун–Београд је имала изузетан значај за Србију и Русију. Њом је превожен ратни материјал и опрема...



      Сръбската общност в Македония и официални сръбски представители отбелязват стогодишнината от Валандовската акция. Показателно е, че това не е юбилей за управляващата ВМРО-ДПМНЕ, а представител на македонското правителство е заместник-министърът на културата Драган Неделькович, етнически сърбин:


      Godišnjica Valandovskog pokolja

      14. april 2015.

      Srpska zajednica u Makedoniji obeležila je godišnjicu Valandovskog pokolja iz 1915. godine kada je poginuo 261 srpski vojnik, 85 ranjeno, od kojih je 27 kasnije podleglo ranama, braneći gradić Valandovo i železničku stanicu „Strumica“ kod sela Udovo od napada bugarskih i turskih komita.

      Click image for larger version

Name:	valandovo.jpg
Views:	1
Size:	238.0 КБ
ID:	547814

      Na Veliki petak 1915. godine između 3.500 i 5.000 Bugara i Turaka izvršilo je upad preko graničnih karaula, a suprotstavilo im se 450 Srba. Spomen kosturnicu na brdu Udovo izgradio je kralj Aleksandar i u njoj su smešteni posmrtni ostaci vojnika postradalih u ovoj bitci, ali i ostaci 2000 naših vojnika koji su svoje živote položili u južnom delu Makedonije, štiteći odstupnicu, ali i ovaj izuzetno važan punkt.

      Komemoraciji je prisustvovalo oko 1.500 gostiju. Iz Srbije, skupu se obratio generalni sekretar predsednika Srbije Nedeljko Tenjović, zamenik ministra kulture u Vladi Makedonije Dragan Nedeljković, direktorka Agencije za zaštitu prava Zajednica Vesna Babić – Petrovski, predsednica Srpske zajednice u Makedoniji Gordana Jović -Stojkovska.


      Last edited by Shenandoah; 23-05-2015, 16:18.

      Comment


        #18
        Превод на статията? "србски не разумем"

        Comment


          #19
          История от Голямата война

          Спомен за жертвите на Валандовското клане

          [снимка]
          Храм-костница в Удово

          На Велики петък тази година се навършиха сто години от деня, в който съединените български и турски комити, ръководени от български, австрийски и турски офицери, извършили клане над младите сръбски войници освободители във Валандово и Удово.

          В хода на бойните действия през 1914 и 1915 години железницата Солун-Белград е имала голямо значение за Сърбия и Русия. По нея се превозвали бойни материали и оборудване, които били докарвани с кораби до Солун, претоварвани на железопътни вагони и откарвани в Сърбия. В Парачин товарите за Русия били претоварвани на теснолинейка, извозвани до Прахово и натоварвани на кораби за Русия.

          Австрийците искали от българите да разрушат линията, но те не могли да го направят, понеже железницата е била добре охранявана. Австрийците се обърнали към комитските водачи Тодор Александров и Александър Протогеров, подпомогнали ги обилно с пари и им поставили задача линията да се повреди в най-скоро време. За тази цел била организирана група от 3500 българо-турски комити, подготвена в селата в околността на Струмица за нападение над железницата и довеждането й до непригодност за движение. За точка на нападението било определено мястото, където линията се намирала най-близо до границата, а това били мостовете на 103, 106 и 113 километър, както и военния гарнизон във Валандово, който можел най-бързо да се притече на помощ на жп линията.

          За дата на нападението бил определен Велики петък, 20 март 2015 година, когато никой от православните християни не смее да воюва и да пролива кръв. Нападателите били разделени на две главни групи. Първата главна група с численост 2000 българи и турци извършила нападение в района на жп линията от 103 до 113 километър. Втората група, брояща 1500 българи и турци, нападнала Валандово от две посоки, от селата Злешево и Пирава. Защитниците на линията приели боя в три часа през нощта и опазили линията. Не бил разрушен нито един мост и движението продължило да се извършва нормално. Загинали 115 бранители. Всички са погребани в новото войнишко гробище, отдалечено на 600 метра от жп спирка Струмица край пътя за село Градец. Във Валандово комитите извършили страховито клане на 125 млади сръбски войници. Те са погребани в новото гробище там. Край село Калъчково са погребани 21 лица, които комитите заклали по пътя към границата. В Калъчково те заклали и младия учител Богдан Йокич.

          На Велики петък, 20 март от военната 1915 година, от 2 до 11 часа били убити и изклани 261 сръбски военни и цивилни. Тежко ранени били 87. От тях по-късно в болницата умрели 27, така че общият брой на загубите достигнал 288 военни и цивилни.

          Мостът на 106 километър бил охраняван от част от 11 души, сержант с 10 войници охранници, от които петима били болни и лежали в колиба, напълно негодни за служба. Голяма група комити нападнала моста, убила петимата войници, които оказали съпротива, а на болните не позволили да напуснат колибата, но я запалили и те всички изгорели в нея.

          Крал Александър Караджорджевич наредил да се построи храм-костница на бърдото над Удово, на кота 100, където няколко часа се водила кървавата борба между бранители и нападатели. Изграждането на костницата било завършено и тя била осветена през 1936 година. В нейната крипта са положени тленните останки на жертвите на Валандовското клане и 2000 сръбски войници, загинали в освободителните войни в околиите Дойранска, Гевгелийска, Струмишка и Неготинско-Кавадарска.

          От 1936 година до днес на Велики петък всяка година се отслужва помен за жертвите, чиито останки се съхраняват в криптата на храма-костница.

          Драгиша И. Кецойевич
          Last edited by Shenandoah; 25-05-2015, 19:31.

          Comment


            #20
            Статия за избиването на стотина сърбомани в областта Поречие на 6 януари 1916 година и състоянието на изградената в тяхна памет църква-костница. При неразбиране на текста може да ползвате Google Translate от сръбски към английски, към български преводите обикновено се получават доста объркани и неясни.


            Манастирец, злочин коjи траjе и данас

            Младен Станчиž | 31. ма¼ 2015. 16:22

            На ¼угозападу Македони¼е пропада заборавšена и оскрнавšена капела наших страдалих предака. Тешко ¼е закšучити где су кости уби¼ених Срба. Незапамžен масакр бугарских хорди 1916. године


            На југозападу Македоније пропада заборављена и оскрнављена капела наших страдалих предака. Тешко је закључити где су кости убијених Срба. Незапамћен масакр бугарских хорди 1916. године

            Comment


              #21
              В нашата историография има ли подробно описание на действието на комитите на Александров и Протогеров през този период?

              Comment


                #22
                Аз поне не зная да има такова, а и изобщо подробно описание на насилията в тила на армията.
                Last edited by Shenandoah; 02-06-2015, 15:35.

                Comment


                  #23
                  Две статии, повече или по-малко свързани със сръбско-българското противопоставяне от 20 век:


                  PRIČA IZ VELIKOG RATA

                  Statovčani u Topličkom ustanku

                  Click image for larger version

Name:	Milisav.jpg
Views:	1
Size:	37.3 КБ
ID:	547911
                  Milisav Milošević

                  Milisav Milošević se srećno vratio kući, u svoj Donji Statovac ispod Radan planine, nakon što je njegova jedinica presečena u povlačenju od strane Bugarske vojske 1915. godine. Njegova jedinica, čuveni 2. pešadijski puk „Knez Mihailo” 1. poziva Moravske divizije, poznatija pod imenom Gvozdeni puk doživela je pravu golgotu.

                  Ubrzo nakon povratka kući, saznaje za tragičnu sudbinu svoga oca Nikole, koji je poginuo braneći Čačak od nemačke vojske 1915. godine. Takođe, saznaje da je njegov stariji brat Danilo u 21. godini, nakon učešća u balkanskim ratovima, Cerskoj i Kolubarskoj bici poginuo u Velesu na železničkoj stanici od strane bugarske vojske. Obe tragedije su se dogodile u razmaku od svega nekoliko dana. Sa 19 godina, Milisav ostaje najstarija muška glava u kući, a za njim su još, osim majke Spasene ostali sestra Marija (1898), brat Veličko (1901), sestra Stojadinka (1903) i mali brat Žarko (1907).

                  Bugarske okupacione snage uvode posebne mere radi bugarizacije ove teritorije. Ubijaju se i proteruju popovi iz crkava, koje zamenjuju bugarski, uvode se novi porezi tzv. rekvizicije, zatvaraju se svi rodoljubi, a posebno inteligencija. Muškarci beže u šume, a stanje postaje nepodnošljivo, naročito pri pokušaju Bugara da mobilišu srpske mladiće u bugarsku vojsku. Za sve ovo vreme, Milisav provodi svega pet-šest meseci kod kuće, dok ostalo vreme provodi bežeći i skrivajući se od bugarske vojske. Zbližava se sa svojim komšijom Viktorom Aspegerom (Petrović), beguncem iz austrougarske vojske, koji se tu nastanio. Septembra 1916. u selo Mehane sleće avionom poručnik Kosta Milovanović Pećanac po naredbi vrhovne komande u Solunu. On je imao zadatak da podigne ustanak, pa je tako krenuo da objašnjava na seoskim saborima da je potrebno ustankom olakšati srpskoj vojsci proboj Solunskog fronta. Savetovao je da se čeka pravi trenutak. Kada je Milisav saznao da Kosta Pećanac i Kosta Vujinović imaju štab na planini Radan, krenuo je sa bratom Milićem, Viktorom Aspegerom (1892), Prodanom Mijajolovićem (1896) i Milentijem Stevanovićem (1896) do njegovog štaba. Pećanac ih je lepo primio, a oni su ga zamolili da mu se pridruže. Naravno da je prihvatio, s obzirom da su svi već imali iskustva u borbama. Preneli su Pećancu da se narod diže, dok Pećanac objašnjava da još nije vreme za napad, da su Bugari na ovom području jaki i da treba čekati pravi trenutak, eventualno napadati u vidu malih prepada. Milisava je zadužio da izvidi koliko ima Bugara u Žitnom Potoku, najvećem selu u široj okolini. Milisav je već sutradan izviđao ceo dan, da bi sve referisao Pećancu. Dogovor je pao da se napadne ovo uporište Bugara sa jednom manjom grupom. Ustanike su činili ljudi od 18 do 60 godina. Napad na bugarsko uporište je izveden 1. marta 1917. godine pod komandom Koste Pećanca i Koste Vojinovića.

                  U ovoj bici se naročito istakao Viktor Aspeger Švaba, koji se prikrao bugarskim stražarima i nožem ih savladao. Nakon toga je krenuo napad nakon što je jedan od ustanika trubom oglasio početak, a uporište je osvojeno. Pri ovom napadu ustanici nisu imali nikakve gubitke iako su bili slabo naoružani. Nakon ovog napada, Milisav je govorio da naši „kao da su dobili krila, pa prestaju da pitaju Pećanca za buduće akcije”. Pošto je plamteo ustanak u celoj Toplici, Bugari dovlače snage sa rumunskog, italijanskog i solunskog fronta da bi 7. marta ustanak bio konačno i ugušen.

                  Zarobljenici, a s njima i Milisav su oterani najpre u Niš, a ujutru su stočnim vagonima odvezeni do Burgasa na Crnom moru, vozom u kome pet dana i pet noći nisu otvorena vrata niti im je deljena hrana i voda. Na Crnom moru su proveli jedan mesec, gde su prisilno radili. Radilo se i po 12 sati. Glad, mučenje, po 50 ljudi je bilo u jednoj prostoriji, a stražari su tukli zarobljenike za svaku sitnicu, a ponekad i ubijali. Nakon Crnog mora, gde su proveli jedan mesec, prebačeni su u Trakiju, u Janbol. Tamo su proveli naredna tri meseca gde su pravili aerodrom za cepeline. Nakon toga oterani su u Sofiju da prave aerodrom, gde su proveli četiri meseca. Jednom prilikom u Sofiji, Milisavu je prišao stariji čovek, civil, koji je znao da su iz Srbije i pitao ga odakle je. Milisav mu je odgovorio da je iz Statovca, kod Prokuplja. Nakon što je saznao iz koje je familije, čovek je pitao za Nikolu, Spasu i Savu. Milisav mu je odgovorio da mu je Nikola otac i da je poginuo 1915. godine, a da su mu Spasa i Sava stričevi. Čuvši ovo, čovek se rasplakao i krenuo. Na Milisavljevo pitanje ko je, čovek je odgovorio da ne može da mu objašnjava i uplakan otišao. Više se nikad nisu videli, ali je ostala enigma ko je ovaj čovek i odakle je poznavao Miloševiće.

                  Milisav je doživeo duboku starost. Umro je u 103. godini. Sahranjen je u svom rodnom mestu Donjem Statovcu uz najviše vojne počasti.

                  Ljubiša Milošević - Nikola Milošević

                  objavljeno: 13.06.2015.


                  Милисав Милошевић се срећно вратио кући, у свој Доњи Статовац испод Радан планине, након што је његова јединица пресечена у повлачењу од стране Бугарске војске 1915. године. Његова јединица, чувени 2. пешадијски пук „Кнез Михаило” 1. позива Моравске дивизије, познатија под именом Гвоздени пук доживела је праву голготу. Убрзо након повратка кући, сазнаје за трагичну судбину свога оца Николе,...



                  100 GODINA OD VELIKOG RATA

                  Ispod orlovih krila

                  Kamena „grabljivica” koju su 1941. godine odneli bugarski fašisti, posle sedam decenija vraćena na spomenik crnotravskim ratnicima za oslobođenje i ujedinjenje

                  Click image for larger version

Name:	orao.jpg
Views:	1
Size:	20.6 КБ
ID:	547912
                  Spomenik je otkriven 1927.

                  Građani crnotravske opštine iz svojih dobrovoljnih priloga podigli su svojoj braći za šestogodišnje ratovanje dostojanstven spomenik – veliku piramidu od belog mermera, visine osam metara sa reljefnim likom kralja Petra Oslobodioca, u lovorovom vencu, četvorostranim krstom u reljefu i orlom raširenih krila na vrhu. Ispod krsta je zlatnim slovima urezano „Ratnicima za oslobođenje i ujedinjenje 1912-1918”. Ispod ovog napisa, na sve četiri strane piramide, zlatnim slovima urezana su imena 172 izginula Crnotravca, koji će naraštajima govoriti kako se junački bori i umire za kralja i svoj narod.

                  Spomenik je otkriven na drugi dan Gorešnjaka (14. jula po starom) 27. jula 1927. godine, po novom kalendaru, a osvetio ga je episkop niški Dositej koga je u Predejanu dočekalo stotinu konjanika, sa belim platnom, hlebom, prangijama i trubačima. Na reci Dževrljanki svitu je dočekao predsednik crnotravske opštine Ranđel. Gosti su prekonačili u Crnoj Travi, a sutradan se svita zaputila preko planine u selo Brod gde je Njegovo preosveštenstvo Dositej osvetio Crkvu Svetog Pantelejmona. Predsednik brodske opštine Tasa Nikolić je, kažu, bio pripremio govor, ali se pred vladikom zbunio i počeo da muca, pa su trubači dunuli u instrumente i izvukli ga iz neugodne situacije

                  Skicu za spomenik izradio je arhitekta Zoran Vasiljević, koju je Umetničko odeljenje Ministarstva prosvete odobrilo pod br. 2616/26. g. Sve ručne radove i ukrase izradio je mladi vajar Milan Tanasković, a spomenik je po povoljnoj ceni liferovala Prva srpska kamenorezačka radnja Mateje Petrovića (Beograd, Grobljanska ulica).

                  Crna Trava je bila tog dana prepuna naroda, posebno ukrašena, i cvećem i ćilimima, bilo je postavljeno nekoliko slavoluka, a iznad spomenika bio je postavljen pano sa dugačkim zastavama sa obe strane, na kojem je pisalo: „Vile će se grabiti u vjekove, da vam vjence dostojne ispletu” a sa druge strane: „Blago onom ko dovjeka živi, imao se rašta i roditi.” Ispred spomenika podignuta je bila tribina, sa koje je episkop sa dvadeset sveštenika izvršio osvećenje spomenika.

                  „Politika” je donela opširan izveštaj u kojem reporter nadahnuto opisuje, ne samo svečanost otkrivanja spomenika, već i Crnu Travu, Crnotravce i živopisne predele:

                  – Na obali bistre Vlasine, između visokih planina koje sa svih strana zatvaraju vidik i na čijim vrhovima nebo izgleda razapeto kao parče plave čoje, juče je održana jedna retko dirljiva svečanost. Otkriven je spomenik Crnotravcima poginulim u tri poslednja rata. Njima i pokojnom Kralju Osloboditelju. Iako se u ovo doba veći deo Crnotravaca nalazi po varošima na pečalbi, mnogi od njih su požurili svojim domovima koji ni malo ne liče na domove kakvi se mogu videti u ostalim varošicama i selima. Zidani od kamena, pokriveni ciglom i namešteni sa puno ukusa oni liče na male svetle vile u kojima duga, beskrajna zima prođe brže nego u čađavim i tamnim kućama po drugim krajevima. Mnoge su palate podigli marljivi Crnotravci po celoj Srbiji, mnoge su godine proveli u pečalbi dok su od jednog zabačenog i sirotinjskog sela načinili prekrasnu varošicu, sa kojom se malo koje mesto može takmičiti.

                  Juče su svoje rodno mesto Crnotravci ulepšali mermernim stubom na kome su zlatnim slovima ispisali sto sedamdeset dva imena svoje braće i sinova koji živote svoje položiše za slobodu i veličinu rodnog kraja. Na čelnoj strani obeliska, u istom bloku belog mermera urezan lik kralja Petra, a ispod lika reči posvete: „Ratnicima za oslobođenje i ujedinjenje od 1912. do 1918. godine”. Svud unaokolo rukoveti cveća, šarenog mirisnog gorskog bilja i lepi, bogati venci koje su Crnotravci čak iz Niša i Beograda dobavili. Sam vladika niški Dositej prevalio je dug put preko planina i uvala, stazama mučnim i opasnim, da otkrije i blagoslovi spomenik izginulih Crnotravaca. Došao je i predsednik „Crnotravske zajednice” iz Niša, pukovnik u penziji Veljko Dimitrijević i poglavar sreza vlasotinačkog Protić. I niko drugi osim meštana. Ni jedan Beograđanin koji bi na slavi predstavljao bilo građansku, bilo vojnu vlast, osim jednog voda pešaka sa jednim potporučnikom niškog garnizona. Ipak je svečanost bila lepa. Govorio je episkop Dositej i pukovnik Dimitrijević i crnotravski sveštenik Jovan Popović. Ljudi u zakopčanim gunjevima od belog domaćeg sukna, žene i devojke u narodnoj nošnji, crnoj, zlatom ukrašenoj, stajali su oko spomenika i pobožno se sećali svojih pokojnika, jer nema u Crnoj Travi ni jednog doma koji nije dao domovini svoj prilog u krvi.

                  Predsednik odbora mladi sveštenik Boža Popović starao se i uložio veliki trud da svečanost bude u svakom pogledu lepa. Posle ručka u osnovnoj školi počelo je narodno veselje, ali ni ono nije kao u ostalim krajevima. Nema tu ništa usiljeno, ništa određeno programom i unapred propisano. Crna Trava se veselila sa svim svojim sokacima, sa svim kafanama i debelom ladu granatih bukvi. Grmela je muzika i vojna i ciganska, okretalo se kolo u beskraj dok devojke i mladići ne izgube dah. Jedni su zamenjivali druge sve dok malaksali svirači nisu na čas opuštali ruke, napisao je reporter „Politike”.

                  Bugarska okupatorska vojska je 1941. godine porušila spomenik, skinula i odnela orla i pretpostavlja se da se on nalazi u nekom od bugarskih muzeja. Posle rata je spomenik obnovljen, ali je sve do pre tri godine bio bez orla. Posle sedam decenija, orao je uz finansijsku podršku Sistema FTO iz Beograda ponovo izliven i 21. jula 2011. godine vraćen na vrh spomenika. Orao sa raširenim krilima kao simbol slobode, nepokornosti i snage ponovo natkriljuje spomenik i, bar simbolično, nagoveštava nadu u bolju budućnost ovog napuštenog kraja.

                  Milan Momčilović

                  objavljeno: 20.06.2015.


                  Грађани црнотравске општине из својих добровољних прилога подигли су својој браћи за шестогодишње ратовање достојанствен споменик – велику пирамиду од белог мермера, висине осам метара са рељефним ликом краља Петра Ослободиоца, у ловоровом венцу, четвоространим крстом у рељефу и орлом раширених крила на врху. Испод крста је златним словима урезано „Ратницима за ослобођење и уједињење...

                  Comment


                    #24
                    Сръбска научна конференция с международно участие, посветена на българската окупация на Южна Сърбия:


                    Bugarska okupacija juga Srbije u Prvom ratu pod lupom istoričara

                    Autor: Jugmedia

                    20.10.2015

                    Click image for larger version

Name:	bugarska-okupacija.jpg
Views:	1
Size:	103.8 КБ
ID:	548532

                    LESKOVAC – Leskovački istoričari iz Narodnog muzeja pripremaju veliki naučni skup i izložbu pod nazivom „Bugarska okupacija juga Srbije u Prvom svetskom ratu“, čiji je cilj da se osvetle događaji i zverstva o kojima se decenijama malo govorilo.

                    Naučni skup kome će prisustvovati eminetni istoričari iz Srbije, Amerike, Rusije i Švajcarske biće održan 29. oktobra u Surdulici i nastavljen 30 i 31. oktobra u Leskovcu. Učešće je prijavilo 42 istoričara i naučnika.

                    Projekat se nastavlja izložbom, planiranom za kraj novembra, gde će pored svakodnevnog života pod bugarskom okupacijom, biti i fotografije južnjaka koji su sa srpskom vojskom prešli Albaniju i ratovali na Solunskom frontu, kao i onih koji su se rausli po mediteranu.

                    Naučni skup i izložbu pripremamju istoričari i muzejski savetnici Mira Ninošević i Veroljub Trajković.

                    (Kraj)


                    LESKOVAC – Leskovački istoričari iz Narodnog muzeja pripremaju veliki naučni skup i izložbu pod nazivom „Bugarska okupacija juga Srbije u Prvom svetskom ratu“, čiji je cilj da se osvetle događaji i zverstva o kojima se decenijama malo govorilo. Naučni skup kome će prisustvovati eminetni istoričari iz Srbije, Amerike, Rusije i Švajcarske biće održan 29. oktobra u Surdulici i nastavljen 30 i 31. oktobra u Leskovcu. Učešće je prijavilo 42 istoričara i naučnika. Projekat se nastavlja izložbom, planiranom za kraj novembra, gde će pored svakodnevnog života pod bugarskom okupacijom, biti i fotografije južnjaka koji su sa srpskom vojskom prešli Albaniju i ratovali na Solunskom frontu, kao i onih koji su se rausli po mediteranu. Naučni skup i izložbu pripremamju istoričari i muzejski savetnici Mira Ninošević i Veroljub Trajković.

                    Comment


                      #25
                      Кой знае какви обиди ще се ръсят по наш адрес там. Външно министерство да следи изкъсо нещата и ако трябва да се изпрати протестна нота! Вероятно няма да бъде поканен нито един български историк за да се чуе и другата гледна точка.
                      Ще видят ЕС през крив макарон...
                      Last edited by General Lukov; 24-10-2015, 15:15.

                      Comment


                        #26
                        Самият факт че провеждат такъв форум е необоримо доказателство за колективна шизофрения. Историчарите са си сърби и руснаци, като явно са домъкнали един американец и един швейцарец за цвят. Като нищо не пречи американеца и швейцареца да са си пак сърби работещи там. Пише че участват историци и учени. какви учени не е много ясно. Порнография. После като обяснявам на разни хора дето дишат с отворена уста, че сърбите не ни обичат и сме техният "торбалан" ми се излиза с тъповатият контрааргумент "ама те са ни братя!".

                        А за това какво ще говорят е ясно. Виж само единственият коментар под статията. Оприличават ни с усташите и концлагерите през ВСВ.
                        This is my signature. There are many like it but this one is mine.

                        Comment


                          #27
                          Приказките че са ни "братя" кореспондират със същото като "они же дети", дето го твърдят "неутралните" либерали в Русия и Украйна.

                          Comment


                            #28
                            Само че са си братя. Най-близкият ни народ въобще. Диалектите по границата са общи, не е имало рязка граница между двата народа. При това с една религия и с почти еднакви обичаи. Което ни най малко не пречи да има враждебност.


                            thorn

                            Средновековните църкви в България

                            Comment


                              #29
                              Amazon написа Виж мнение
                              А за това какво ще говорят е ясно. Виж само единственият коментар под статията. Оприличават ни с усташите и концлагерите през ВСВ.
                              Ами като контра можем спокойно да направим един исторически форум, в който да обясним как Анте Павелич не е издал заповед за убийството на нито един сърбин. Да ги потролим и ние малко.
                              А сърбите са ни братя колкото са турците и гърците.
                              Жалко че във форума няма нито един регистриран сърбин, да чуем какво ще каже по въпроса...
                              Last edited by General Lukov; 25-10-2015, 01:49.

                              Comment


                                #30
                                Сърбите са ни братя, колкото гърците и турците
                                А някакви аргументи?

                                П. П. Смяташ ли, че нямат основания да се оплакват от действията на българските окупационни армия и власти през 1913, 1915-1918 и 1941-44? Както и в "мирните" периоди когато са воювали не с българската държава, а с поддържани (или поне търпяни) от нея въоръжени банди? Или с поддържани от нея даже не и български, а шиптарски банди, които да вършат мръсната работа.

                                П. П. П. С естеството на сръбския режим в 1913-1941, особено в Македония, както и с методите за "интеграция" след 1944 съм напълно наясно.

                                П. П. Не обръщай внимание на термините, те са донякъде естествено провокационни, но в основна степен отговарят на истината.

                                П. П. П. Анри Пози съм чел.


                                thorn

                                Средновековните църкви в България

                                Comment

                                Working...
                                X